TUMAČENJE 39 ČLANAKA VJERE: Članak 17 – O predodređenju i izabranju

Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.

Tekst 39 članaka vjere

Komentar na ostale članke vidi ovdje

ČLANAK 17.

                                                           O predodređenju i izabranju

 „Predodređenost za život je vječna Božja namjera, kojom je on (prije stvaranja svijeta) prema svome, nama skrivenome naumu, odlučio osloboditi od prokletstva i propasti one koje je izabrao iz ljudskog roda i s Kristom ih, kao posude privilegirane, privesti u vječno blaženstvo. Stoga oni, koji su obdareni takvim veličanstvenim Božjim dobročinstvom, prema Božjoj nakani, bivaju pozvani njegovim Duhom koji djeluje u svoje vrijeme; pokoravaju se milosnom pozivu; postaju slični njegovu jedinorođenomu Sinu Isusu Kristu, pobožno čine dobra djela; i na koncu Božjim milosrđem dostižu vječno blaženstvo.

I dok je pobožno razmatranje našeg predodređenja i izabranja u Kristu, za istinski pobožne i one koji u sebi osjećaju snagu Kristovog Duha, koji ubija tjelesne čine i njihove zemaljske udove, te uzdiže njihovu dušu do božanskog i uzvišenog, ispunjeno slatkom, ugodnom i neizrecivom utjehom – djelomično stoga što snaga Kristovog Duha učvršćuje i jača našu vjeru u vječno blaženstvo što ga dobivamo po Kristu, a djelomično stoga što ona snažno rasplamsava našu ljubav prema Bogu – dotle je, pak, s druge strane, za radoznale, tjelesno opčinjene ljude, kojima nedostaje Duha Kristovog, stalno predočavanje nauka o Božjem predodređenju vrlo opasna propast, jer ih time đavao ili uvlači u očajanje ili u ništa manje opasnu sigurnost nečistog života.

Božanska obećanja, stoga, treba shvaćati kako su nam općenito objavljena u Svetom Pismu, a Božju volju valja u našim djelima slijediti kako nam je izričito obznanjeno u Riječi Božjoj.“

Niti jedan među Trideset i devet Članaka vjere ne izražava pastoralno srce ovog kratkog doktrinalnog pregleda kao što to čini Članak 17. Kategorije predodređenja i izabranja su često postajale predmetom apstraktnih i filozofskih nagađanja, koje su izlagane u duhu oštrog i suženog dogmatizma. Ali izlažući ove istaknute teme, valja reći da je polovina ove rasprave preuzeta s obzirom na praktični i pastoralni značaj koji njihovo razmatranje sadrži, ne samo za pobožne, nego i za duhovno nezrele i tjelesne. Umjeren i suzdržljiv duh je obilježje čitavog izlaganja ovog Članka. Možemo samo poželjeti da prilikom razmatranja ovih biblijskih istina bude isto zanimanje za promicanje duhovne utjehe i praktične pobožnosti vjernih kršćana, istovremeno vodeći računa da se izbjegnu sablazni zbunjenosti i napada na nevjernike ili na one čija je vjera slaba.

Sadržaj ovog Članka je obzirom na način izražavanja pravo remek djelo. On uzima najbolje od mogućih pristupa navodeći ono što bi moglo biti teško ili kontroverzno, praktično izražavajući sve što ima reći navodeći riječi Svetog Pisma. Stoga bi osoba koja bi se bavila pitanjem doktrine o predodređenju i izabranju bila postavljena unutar samog sadržaja Svetog Pisma. Ili možemo gledati ovo na drugi način: ako je netko izrazio ili izrazila opredijeljenost autoritetu Svetog Pisma kao što je iskazano u Članku VI, praktično svaka prepreka za prihvaćanje doktrina o predodređenju i izabranju biva uklonjena, budući da su te doktrine u potpunosti iznesene u oblik izravnih citata ili aluzija na samo Sveto Pismo (na primjer u Poslanici Rimljanima 8-9 poglavlja i Poslanica Efežanima 1. poglavlje).

Obzirom na svoju blagu suzdržanost Članak je istovremeno vrlo učinkovit u suočavanju sa iskazima pelagijanizma i antinomijanizma. Suočavanje sa pelagijanizmom  moguće je pomoću jasnog svjedočanstva samog Članka odnosno njegovog pozivanja na biblijski nauk o suverenosti Božje milosti da pozove one koje je On pozvao u Kristu, prema Njegovoj tajnom naumu i nakani. Antinomijanisti su istovremeno pobijeni jednostavnim iskazom o pobožnima, koji se nalazi u samom Članku, i kaže kako „se pokoravaju milosnom pozivu“.

Ako netko možda ne bi cijenio vješt način na koji je Članak sastavljen, promatrajući ga u svom vlastitom svjetlu, njegove vrline će se ipak jasno pokazati ako ga usporedimo s „Člancima iz Lambeth-a“ iz 1595, koji iako bez sumnje predstavljaju sustav doktrine koji se naučavao u Engleskoj u kasnom 16. Stoljeću, ipak su izloženi na oštar način:

  1. Bog je neke od vječnosti predodredio za život, a neke je osudio na smrt.
  2. Pokretački i djelatni uzrok predodređenosti za život nije uvjetovan vjerom ili ustrajnošću ili dobrim djelima ili bilo čime što se nalazi u samoj predodređenoj osobi, nego samo Božja volja da čini što Mu je ugodno.
  3. Broj onih koji su predodređeni je ograničen i unaprijed određen, te ne može biti niti umanjen niti uvećan.
  4. Oni koji nisu predodređeni za spasenje bit će neminovno osuđeni na osnovu vlastitih grijeha.
  5. Istinska, živa i opravdavajuća vjera, kao i Sveti Duh koji posvećuje, ne može biti ugašen, ne može odstupiti, niti nestati u izabranima, bilo potpuno bilo konačno.
  6. Istinski vjeran čovjek, kao onaj koji je obdaren vjerom koja opravdava, siguran je kroz puninu vjere u oproštenje svojih grijeha i svoje vječno spasenje po Kristu.
  7. Spasonosna milost, po kojoj bi ljudi mogli biti spašeni ako bi htjeli, nije dana, nije saopćena i nije dodijeljena svim ljudima.
  8. Niti jedan čovjek ne može doći Kristu osim ako mu to nije dano, i ako ga nije privukao sam Otac. I nisu svi ljudi privučeni od Oca kako bi mogli doći Sinu.
  9. Nije stavljeno u volju ili moć svakog čovjeka da bude spašen.

Istina koju bismo mogli izreći o čitavom sustavu predstavljenom u ovim Člancima iz Lambeth-a (iako bi možda željeli da su izrazi u nekim dijelovima drugačiji ili malo prikladniji), jest činjenica da kada su takva pravila predstavljena na takav način, da bi teško mogla biti od koristi osim odgajati  neku vrstu bolesnog duha, što je bilo predmetom zabrinutosti biskupa Bankrofta kada se obratio na sjednici Hampton Court-a. Ovako izgleda jedan dio izvještaja sa te sjednice koja nam prikazuje bit problema:

„Biskup Londona je iskoristio prigodu kako bi očitovao Njegovom Veličanstvu koliki broj ljudi u današnje vrijeme, negirajući svetost života, vjerojatno uslijed previše ustrajne milosti, polažu svoju vjeru na predodređenost: „Ako ću ja biti spašen, tada ću biti spašen!“; što je on nazvao očajničkom doktrinom, ukazujući da je to u suprotnosti sa dobrom pobožnošću i pravom doktrinom o predodređenosti, o kojoj bi radije trebali promišljati na uzvišen (ascendendo) nego li na prizeman (descendendo) način; dakle ovako: “Živim u poslušnosti spram Boga, u ljubavi sa svojim bližnjim, slijedim svoj poziv, i tako dalje; Stoga vjerujem da me je Bog izabrao i predodredio za spasenje“; a ne na način čiji je uobičajen tijek rasprave ovakav: „Bog me je predodredio i izabrao za život, pa stoga iako nisam nikada bolno zgriješio, neću biti proklet; jer koga on jednom uzljubi, ljubit će ga do kraja.“

Ono što je zapravo ovdje bitno jest ovo: bez obzira koliko dobri bili iskazi, poput Članaka iz Lambeth-a, ili bilo kakav drugi detaljan i jasno određen pokušaj čija je namjera da izoštri fokus na sva pitanja koja se tiču nauka o predodređenosti i izabranju, te mogu zapravo predstavljati nauk Svetog Pisma obzirom na suverene Božje nakane. Ono što je bitno za zapaziti jest to da se svi takvi napori po svoj prirodi pažljivo fokusiraju na tajne Božje naume nego li na Njegovu objavljenu volju i namjeru. I zato svi ti napori vrlo lako skloni apstraktnom (ako ne i bolesnom) ophođenju prema spasonosnim nakanama Božje milosti. Martin Luther je vrlo dobro prepoznao ovaj problem te na vrlo konstruktivan način govorio o tome u jednom od svojih pisama:

„Ljudi ne bi trebali toliko skretati svoj pogled na tajni sud izabranja, predviđanja i predodređenja, kao što su i pozvani; jer takvi govori vode u sumnju, sigurnost i očaj. “Jesi li izabran? Nikakav pad ti ne može naškoditi i ne možeš propasti. Da li nisi izabran? Za to nema pomoći i lijeka.“ Ovakvi su govori vrlo potresni, i ljudi ne bi trebali toliko uzimati srcu takve misli; Ali evanđelje nas upućuje ka naviještenoj Božjoj Riječi, tamo gdje je On objavio svoju volju kroz koju će biti spoznat i kroz koju će djelovati.“

Luther-ov je duh, vezano za ovu temu, na istoj valnoj duljini kao i duh Članka 17. I premda smo često  znali uspoređivati naučavanje Članaka vjere sa odredbama Sabora i Trentu, sasvim ćemo sigurno i na ovom mjestu istaknuti Tridentsku formulaciju vezanu za pitanje o predodređenju i izabranju, koja je sastavljena na sličan način te jednako mudro govori kao i prethodno navedena:

„Nitko, dokle god postoji u ovom smrtnom stanju, ne bi trebao ići toliko daleko da počne pretpostavljati stvari vezane za tajnu o božanskom predodređenju; niti pokušavati sa sigurnošću određivati da je čvrsto uvjeren kako je ubrojen među one koji su predodređeni; kao što je istinito da onaj koji je opravdan ili više ne može griješiti ili ako zgriješi treba biti siguran da će se pokajati; jer, osim ako to Bog ne objavi, nitko ne može znati koga je izabrao odnosno predodredio za Sebe.“

Čitavo je Sveto Pismo napisano u svrhu našeg učenja, a ništa manje zato nisu ni naučavanja o predodređenju i izabranju. Pa iako, kao što građa ovog Članka potvrđuje, ova učenja se najbolje koriste kada se razumiju kao poticaji za duhovnu zrelost i praktičnu pobožnost. Sažetak koji Griffith-Thomas stavlja kao zaključak ove rasprave nosi ponavljanje:

„…  Ostvarenje da smo predodređeni i izabrani za život predstavlja jedan od najsnažnijih poticaja za pravi kršćanski život. Ono umanjuje ponos stavljajući Boga na prvo mjesto; ono ohrabruje našu vjeru čineći Božju milost stvarnom; ono kori nevjeru podsjećajući nas na Božju moć predviđanja i providnosti; ono izaziva ozbiljnost kroz svjesnost o predivnim Božjim naumima i ljubavi, te naglašava svetost kroz prisjećanje kakvi smo ljudi bili prije, mi koji smo podanici Njegove božanske i slavne nakane.“

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.

 

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s