(VIDEO) Protestantizam danas – reformacija ili deformacija?

Autor: Biskup Jasmin Milić

Nedjelja je reformacije. Obilježavamo je  u nedjelju prije Dana reformacije, 31. listopada. Naime, toga je datuma 1517. godine Martin Luther prikucao svojih 95 teza na vrata Wittenberške dvorske crkve i pokrenuo ono što danas nazivamo protestantskom reformacijom. Prošle smo godine obilježili 500. obljetnicu od ovoga događaja.

Često ćemo čuti da je Luthera razgnjevila deformacija Crkve. Da je 16. stoljeće kulminiralo mnogim deformacijama u Crkvi, priznaju i rimokatolički teolozi i povjesničari. Crkva je vapila za reformom, za obnovom. Luther je upravo to želio, potaknuti reformu Zapadne crkve. Nažalost nije uspio. Došlo je do raskola. Pod Lutherovim vodstvom nastaje Evangelička crkva, kasnije u Ženevi pod vodstvom Jeana Calvina Reformirana crkva,  te pod vodstvom nadbiskupa Thomasa Cranmera dolazi do reforme Crkve Engleske koja se nešto ranije odvojila od Rima.

Osim ova tri tradicionalna pokreta reformacije, nastaje i anabaptizam kao takozvano radikalno krilo reformacije. Kasnije, a posebice u 19 i 20 stoljeću nastaju nove zajednice koje se opet dijele na brojne druge i to se nastavlja i u 21. stoljeću.

I tako stižemo do današnje slike protestantizma koja je zapravo zbunjujuća. Kada se ljudi zapitaju što protestanti vjeruju, kakva im je liturgijska praksa, kako gledaju na sakramente i sl., obzirom na današnju sliku protestantizma i onoga što se protestantizmom naziva, odgovor ne može biti jednoznačan.

Je li protestantizam, kakvoga danas imamo, uspio u reformi, ili je i unutar njega došlo do deformacije umjesto reformacije?

  1. Crkva u reformacijskoj misli i praksi danas

Krenimo od Crkve. Za reformatore nije bilo dileme. Voljeli su Crkvu, željeli njenu obnovu i zbog ljubavi prema Crkvi su bili spremni i vlastiti život dati.

Iako je došlo do neželjenog raskola, oni svoje crkve, bilo da se radi o Evangeličkoj, Reformiranoj ili Anglikanskoj nisu vidjeli kao jedinu valjanu Crkvu već kao dio jedne svete Katoličke (Katoličke u smislu opće) i apostolske Crkve. Smatrali su raskol nesrećom i privremenim stanjem do reforme cijele Crkve.

Naučavali su o „Vidljivoj“ i Nevidljivoj“ Crkvi. Nevidljiva je Crkva sačinjena od vjernika koji doista pripadaju Kristu, dakle Njegovom tijelu a vidljiva je Crkva ona organizacijska koja djeluje po različitim partikularnim crkvama odnosno, kako bi danas rekli denominacijama. No za njih nije bilo dileme: ne možeš pripadati Kristu, niti nevidljivoj Crkvi ako ne pripadaš konkretnoj vidljivoj crkvi, u konkretnom prostoru i vremenu.

No, danas je sve više glasova onih koji za sebe tvrde da se drže protestantskih odnosno reformacijskih načela kako pripadnost vidljivoj Crkvi nije potrebna, štoviše da je i grješna. Kada takve pojedince pitate: „Kojoj crkvi pripadate?“, oni će Vam odgovoriti: „Kristovoj“, misleći dakako na nevidljivu Crkvu. Njihova je parola: „Krist da, Crkva ne“. „Crkva je religija“ kažu oni „a kršćanstvo nije religija.“.

Ne može se pripadati Kristu a ne pripadati Crkvi. Crkva je Njegovo tijelo! Ne može se pripadati „Općoj“ ili nevidljivoj Crkvi a ne pripadati konkretnom kršćanskom zajedništvu gdje se ostvaruje Crkva.

To nije učenje reformacije. To je deformacija za koju je kriv onaj dio protestantizma koji nije i ne naučava zdrav nauk o Crkvi.

Kršćanin voli Crkvu i stalo mu je do svakog njenog dijela, u svim denominacijama jedne Kristove Opće Crkve.

  1. Sakramenti u reformacijskoj misli i praksi danas

Reformatori su, iako su sveli sakramente na dva (nisu ni druge odbacili ali su im dali drugo značenje odnosno druge nazive) reformirali a ne deformirali učenje o istima.

Za reformatore je „Crkva tamo gdje se propovijeda Božja riječ i valjano udjeljuju sakramenti“. Krštenje i Euharistija, dakle zauzimaju važno mjesto u protestantskoj ranoj teologiji. Sakramenti su Božje a ne naše djelovanje. Oni su „vidljivi znak nevidljive duhovne milosti“.

Zato je krštenje neponovljivi sakrament. Tamo gdje Bog djeluje mi ne možemo dovesti u pitanje valjanost svetog znaka (Svete tajne, Otajstva). Negiranje krštenja onih koji su kršteni u drugoj kršćanskoj denominaciji valjanom nakanom, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga nije reformacija nego deformacija.

Euharistija je za reformatore značila stvarnu Kristovu prisutnost. Istina, odbacili su materijalnu pretvorbu, no u duhovnom ili bolje reći otajstvenom smislu Krist je za njih bio doista prisutan u euharistiji. Puki spomen, puko sjećanje, komemoracija kako to euharistiju odnosno Večeru Gospodnju  razumiju neke današnje tzv. Crkve reformacijske baštine osuđeno je od strane reformatora kao krivovjerje. To nije reformacijsko učenje. To je deformacija stare vjere o euharistiji i reformacijskog učenja o ovome važnom kršćanskom sakramentu.

  1. Samovoljno tumačenje Biblije izvan konteksta Crkve

Reformatori su narodu u ruke dali Bibliju. Prevodili su je na narodne jezike kako bi svatko mogao biti upoznat s porukom Božje riječi. No, reformatori nisu smatrali kako je svatko sposoban tumačiti Bibliju.

Mnogi su pogrešno razumjeli reformacijsko učenje o „svećenstvu svih vjernika“. To ne znači da su reformatori ukinuli crkvene službe i crkveno učiteljstvo i smatrali da svatko može tumačiti i propovijedati svete spise. Ne, „svećenstvo svih vjernika“ znači da nam je svima omogućen pristup Bogu u molitvi, u ispovijedi i sl. i da posredništvo svećenstva, kako se ono razumijevalo u Crkvi prije reformacije nije potrebno. Svima nam je omogućen pristup Bogu. No, službe u Crkvi ostaju. Samo oni koji su pozvani u službu i za istu pripremljeni akademskom i duhovnom pripravom, mogu tumačiti Božju Riječ.

Posljedice toga da svatko može tumačiti Bibliju, jasno vidimo danas. Na stotine i tisuće različitih kršćanskih sljedbi je nastalo kao posljedica ovog iskrivljenog razumijevanja reformacije. A zapravo se radi o strašnoj, bolnoj deformaciji na Kristovu tijelu.

  1. Liberalna teologija – „dijete“ protestantizma

Pojedine tradicionalne protestantske denominacije su predvodnice i tzv. Liberalne teologije. Takva teologija ponajprije dolazi s Protestantskih teoloških fakulteta koje su, umjesto priprave za crkvene službe, postale zapravo sekularne institucije s teološkim predznakom. Njihovi studenti stječu diplome teologa ali ne postaju teolozi u pravom smislu. Neki se i otvoreno deklariraju ateistima, neki agnosticima a drugi opet liberalnim teolozima (što je zapravo samo jedan vid ateizma).

Takvi „teolozi“ odbacuju osnovne kršćanske doktrine koje su svetopisamski utemeljene, popud djevičanskog začeća, uskrsnuća, Kristovog drugog dolaska, vječnog života i sl.

Dok su se reformatori borili za čistoću evanđeoskog nauka (i zato nazvani Evangelici), neki današnji protestanti prednjače u odbacivanju biblijskih istina nazivajući ih zastarjelima, a sebe smatraju progresivnima.

To nije reformacija. To je veliki grijeh protiv temeljnog učenja reformacije o Božjoj riječi, to je ozbiljna deformacija.

Pojedini liberalni teolozi, iako dekani ili profesori na teološkim učilištima, zapravo ne trebaju crkvu. Oni ne dolaze na nedjeljna bogoslužja, ne pristupaju euharistiji (ili to veoma rijetko čine) a naučavaju buduće služitelje Crkve. Kakav apsurd, kakva deformacija.

Koliko danas imamo javnih osoba koje promiču liberalne ideje a predstavljaju se teolozima. Većinom su to “teolozi” s diplomama protestantskih odnosno evanđeoskih učilišta.

  1. Kršćanski moral i etika

Mnoge su vrijednosti u sekularnom društvu 20. i 21. stoljeća dobile novo ruho. Društvo sve više zagovara prava LGBT osoba, njihovo pravo na vjenčanje, posvajanje djece i sl.

Naravno da sekularno društvo ima pravo na to, kao i da svatko ima pravo živjeti svoj način života. Mi se s tim možemo složiti ili ne, ali nikomu njegovo pravo ne smijemo osporavati. No, problem nastaje kada društvo želi promijeniti biblijski i kršćanski nauk. Biblija je vrlo jasna po pitanju zajedničkog života dvoje ljudi u kontekstu bračne zajednice: to je isključivo zajednica muškarca i žene, te su spolni odnosi, po Bibliji, dozvoljeni samo između jednog muškarca i jedne žene koji žive u zajednici koju danas nazivamo brak.

No, upravo su pojedine tradicionalne protestantske crkve danas najgorljivije zagovornice prava LGBT osoba na brak pa i na crkvene službe. Osim toga mnoge se protestantske tradicionalne crkve zalažu za pravo na abortus i sl.

Ovakvi stavovi nisu u duhu reformacije. Ovakvi su stavovi teška deformacija kršćanskog i reformacijskog nauka o čovjeku, obitelji, životu.

Bez obzira na sve promjene u društvu i na prava koja svaki pojedinac u tome društvu ima, Crkva mora ostati dosljedna svetopisamskom učenju.

  1. Odbacivanje navještaja evanđelja

Ovo doista čudno zvuči. Zar je moguće da se to događa među protestantima koji su nekada bili spremni umrijeti za Božju riječ? Nažalost, da. Jer gdje se otvaraju vrata liberalnoj teologiji i praksi, gdje se djelatnost crkve svodi na aktivizam a ne na evangelizam, nema ni propovijedanja evanđelja.

Gdje nema navještaja evanđelja, relativizira se i nauk o spasenju. Ne propovijeda se više Krist kao jedini put do Boga. A jedno od reformacijskih načela je bilo „Solus Kristus“ – Samo Krist.

Teška deformacija koja se sve više deformira među protestantima.

  1. Deformirana crkva se raspada

Crkva Kristova je opstala i opstat će sve do Njegovog dolaska. Ali oni dijelovi te iste Crkve koji su deformirani, raspast će se. I to je više nego očito u naše vrijeme. Europskim tradicionalnim protestantskim crkvama koje su liberalne u teologiji i praksi, smanjuje se broj vjernika. Mnoge župe nestaju. Sve je to strašna posljedica deformacije umjesto reformacije.

  1. „Ad fontes“ – vratimo se na izvore

Reformatori su pozivali „Ad fontes“ – vratimo se na izvore. Oni nisu potpuno odbacili dotadašnje vjerovanje i praksu. No, gdje se Crkva deformirala trebalo ju je reformirati. Taj povratak „izvorima“ značio je povratak Bibliji i ranoj Crkvi, ranom crkvenom učenju. Dakle, ne na novo već na staro učenje.

Zbog raznih današnjih deformacija, nastaju novi pokreti, nova učenja, koja tobože žele donijeti novu reformaciju. Osim što sudjeluju u daljnjoj deformaciji Kristova tijela, novim cijepanjima i sektašenjem, oni donose i nova učenja koja nemaju temelja ni u Bibliji, ni u ranoj Crkvi i time dolazi do novih deformacija.

Jedan takav novi pokret je i „Posljednja reformacija“ kojeg je osnovao izvjesni Torben Søndergaard iz Danske, čije se učenje sve više širi i našim prostorima. Svatko tko ozbiljno pristupi ovome učenju, vidjet će da se radi o jednom ozbiljnom iskrivljavanju evanđelja, o opasnoj psihološkoj manipulaciji, zapravo o ozbiljnoj deformaciji.

Reformacija nije poziv na novo učenje, na novi moral. Vratimo se na izvore, na tu lijepu „staru vjeru“, kako nam to kaže jedna duhovna pjesma. Način navještaja može i treba biti nov, prilagođen vremenu u kojem živimo, ali ne i sadržaj evanđeoskog naviještanja. Kad izmijenimo sadržaj, deformirat ćemo biblijsko odnosno kršćansko učenje.

Zaključak

 Mogli bi nabrojati i druge deformacije unutar protestantizma, no i ovih nekoliko je dovoljno da se zamislimo: gdje je to protestantizam danas?  Protestantizam je u ozbiljnoj krizi i velikim dijelom u ozbiljnoj deformaciji. Vrijeme je da se vratimo „na izvore“ da doista budemo Crkva u kakvu su reformatori vjerovali. Bojim se, da bi reformatori, da sada vide što se dogodilo crkvama reformacije, bili duboko razočarani.

Neka nam ova 501 obljetnica bude poticaj da se vratimo „staroj vjeri“ svetopisamskoj vjeri i da odbacimo sve deformacije koje nažalost obilježavaju današnji protestantizam.

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s