Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.

Tekst 39 članaka vjere

Komentar na ostale članke vidi ovdje

ČLANAK 19.                                                                    

O Crkvi Kristovoj

 „Vidljiva Crkva Kristova je skup vjernika u kojem se poučava čista Riječ Božja, a sakramenti podjeljuju prema Kristovoj odredbi, u svemu što tome nužno pripada. Kao što je griješila Jeruzalemska, Aleksandrijska i Antiohijska Crkva, tako je griješila i Rimska Crkva, i to ne samo u načinu življenja i stilu obreda, već i u pitanjima vjere.“

Ovaj Članak predstavlja vidljivi pokušaj da se upravi srednji pravac kretanja vezan za dva značajna problema s kojima se suočila Reformirana Crkva Engleske. Bilo je prijeko potrebno, u jednu ruku, dati definiciju Crkve koja bi pobila izjavu Rimske da je upravo ona jedina prava Crkva. Od jednake je važnosti također bilo definirati Crkvu, i to na način koji ne bi odobravao valjanost različitim nezavisnim anabaptističkim sektama koje su se neprestano pojavljivale.

Članak počinje govorom o vidljivoj Crkvi. Od iznimne je važnosti na samom početku zapaziti ovaj aspekt. Crkva je konačna, opipljiva i može se odrediti kao tijelo osoba koje su predstavljene našoj svjesnosti, te se o njoj neke stvari mogu reći ili saznati. Možemo o Crkvi razmišljati kao da ima nevidljivi aspekt: naime, da ona predstavlja tijelo vjernika koji su poznati samo Bogu. Ali takvo gledište na Crkvu nema praktične težine. Osim jednostavne činjenice da je ona kao takva poznata samo Bogu, ne postoji ništa drugo što bi se o njoj moglo reći, saznati ili s njom učiniti. Zapravo, bilo kakav pokušaj bavljenja s Crkvom i njenom njenim nevidljivim aspektom čini nas krivima zbog drskog prisvajanja božanskih prava. Ako prihvatimo i priznamo da Bog sa nepogrešivom sigurnošću zna one koji su Njegovi, tada smo rekli sve što smo i mogli reći po tom pitanju. Kroz čitavo Sveto Pismo vidimo kako se ono bavi i obraća vidljivoj Crkvi. Povijest je zabilježila jedan žalostan podatak koji kaže, kao što Griffith-Thomas iskazuje, da „svi pokušaji da se poistovjeti vidljiva s nevidljivom… vode jedino u zbrku i neprilike.“ (str 270) Crkva je vidljivo tijelo (osoba).

Crkva je zajednica (skup ili kongregacija). Kao što pisac našeg udžbenika ističe, taj pojam je suprotan od zbrkane gomile (nakupine ili agregacije). Zajednica u sebi ukazuje na red, strukturu i sustav. Naziv koji za Crkvu nalazimo u Svetom Pismu je Tijelo: takva Crkva je živi organizam, čiji život dolazi od Boga, Duha Svetoga.

Crkvu sačinjavaju vjerne osobe. Rečeno jezikom Knjige molitava, to su „svi koji ispovijedaju i nazivaju sebe kršćanima.“ Još jedanput je važno zapaziti kako se možemo baviti jedino onima koji ispovijedaju vjeru. To će nužno ishoditi činjenicu da je Crkva sastavljena od dobrih i zlih koji su skupa izmiješani. Vidljiva Crkva nikada neće postojati skupa sa svojim nevidljivim aspektom, niti je ispravno pokušavati tako što združivati.  Stvarni opis naravi Crkve sa kakvom se mi ovdje bavimo lijepo je iskazan u Članku 26: „… u vidljivoj Ckrvi zli su uvijek pomiješani s dobrima, te katkad zli ljudi posjeduju vrhovnu vlast…“

Nadalje, Crkva je definirana kao tijelo vjernih „ …u kojem se poučava čista Riječ Božja, a sakramenti podjeljuju prema Kristovoj odredbi, u svemu što tome nužno pripada.“ Članci ne ostavljaju nikakvog prostora subjektivnom određivanju po pitanju čistog propovijedanja Riječi Božje. Člankom 8 točno je određeno da povijesna vjeroispovijedanja Crkve utjelovljuju one doktrine koje „ …se može dokazati najsigurnijim svjedočanstvima Svetog Pisma.“ Prema Članku 27, upravo autoritetu Crkve pripada da odlučuje o „… spornim pitanjima vjere.“ Upravo su formulacije ili odrednice vjeroispovijedanja jedan od glavnih načina u kojima Crkva izvršava pravedan i neophodan autoritet. Možemo stoga prosuditi da je Crkva ta „u kojoj se propovijeda čista Riječ Božja“ upravo onda kada se ta Crkva drži doktrine kršćanske vjere kao što je raščlanjeno u povijesnim i ekumenskim kršćanskim vjeroispovijedanjima.

Crkva je također označena prema dužnosti da udjeljuje sakramente “…prema Kristovoj odredbi, u svemu što tome nužno pripada.“ Ovi će se zahtjevi smatrati ispunjenima kada se sakramenti podjeljuju na slijedeći način:

1. ako se koristi odgovarajuća tvar (supstanca): na primjer, voda u slučaju krštenja; kruh i vino u slučaju svete euharistije.
2. ako se koristi u ispravnom obliku (formi): vezano, naime, za uporabu trinitarne formule prilikom krštenja ili za riječi kojima se provodi čin euharistije.
3. ako se obavlja od strane ispravno osposobljenih služitelja. Crkvi su kao tijelu sa redom i strukturom dani, od strane njezinog Gospodina, službenici koji trebaju imati određene kvalifikacije. Ovim se pitanjem posebno bavi Članak 23. Ovdje je dovoljno reći da službeno naviještanje Riječi Božje, a uslijed podjele sakramenata unutar tijela koje ima strukturu i red ,zahtijeva pravovaljano pozvane i kvalificirane službenike.

Preostaje još jedino za istaknuti, kao što i sam članak zaključuje, kako Crkvu u Rimu treba shvatiti kao crkvu u zabludi, iako je usprkos tome ona još uvijek kršćanska crkva. Ona nipošto nije nepogrešiva, iako to sama neće potvrditi, ali nije zato osuđena kao otpadnička. Upravo zbog tog razloga, povijesno gledajući, Anglikanske crkve priznaju valjanost njezine službe i podjele sakramenata, iako se istovremeno suprotstavljaju pogreškama njezinih doktrina. Sve ovo je dobro i sažeto rečeno u odlomku koji je sastavio Richard Hooker:

„Crkva Kristova je od samog početka, a tako će nastaviti i do kraja, biti sastavljena od dijelova koji nisu uvijek bili jednako iskreni i ispravni… U vrijeme svetog Pavla integritet Rimske Crkve je bio nadaleko poznat; Korintska crkva je bila ukorena u više navrata, a crkva u Galaciji manje više neispravna. U vrijeme svetog Ivana su crkve u Efezu i Smirni bile u mnogo boljem stanju nego one u Tijatiri i Pergamu. Prema tome se nadamo, kako bismo prihvatili određene reforme ako u bilo kojem trenutku činimo krivo, da se ne bi trebali odvajati od Crkve kakva je prije bila. Mi smo bili u Crkvi i u njoj još uvijek jesmo. O nekim drugim razlikama između našeg prijašnjeg i sadašnjeg stanja ne znamo ništa, već samo ono što možemo uočiti u primjeru Judeje, gdje vidimo da iako je ponekad dospjela u stanje idolopoklonstva, kasnije opet postala pravovjerna nakon odricanja od idolatrije i praznovjerja… Prema tome, nevoljkost Crkve u Rimu za vlastitom reformacijom nije presudna za izvršavanjem naše dužnosti pred Bogom, čak i ako želja za održavanjem suglasnosti sa njima neće biti izgovor ako mi ne izvršimo svoju vlastitu dužnost. Usprkos svemu, koliko je to pravno moguće, mi i dalje održavamo zajedništvo s njima. Jer je i sam je apostol rekao o Izraelu da su u jednu ruku oni neprijatelji, ali su u drugu ruku izabranici Božji. Na isti način se niti mi ne usuđujemo govoriti obzirom na njene velike i žalosne gadosti, jer se ipak još uvijek drži onih glavnih dijelova kršćanske istine u kojima i dalje ustraje. Stoga mi rado priznajemo kako oni ipak pripadaju obitelji Isusa Krista te je naša usrdna molitva Svemogućem Bogu, po zajedništvu koje imamo s njima, da u punoj mjeri (ako bi bila Njegova volja) provedu vlastitu reformu, da u ničemu više ne bi bilo nejasnoća i da bi svi zajedno, jednim srcem i ustima, mogli proslavljati Boga, Oca i našeg Gospodina i Spasitelja, čija Crkva i jesmo.“

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.