JE LI NAM POTREBNA CRKVA ILI JE DOVOLJNO VJEROVATI U KRISTA?

Autor:  biskup Jasmin Milić

Odmah na početku ovoga izlaganja recimo što je Crkva. Grčka riječ za Crkvu jest eklesia što prevodimo kao zajednica. U novozavjetnom razumijevanju Crkve možemo jasno vidjeti da se govori o općoj Crkvi i mjesnoj Crkvi. Općoj Crkvi pripadaju svi vjernici koji pripadaju i mjesnim crkvama (Crkva u Jeruzalemu, Antiohiji, Rimu, Korintu i sl.). Kasnije se i mjesto gdje se vjernici okupljaju na redovitim bogoslužjima naziva crkvom, budući to mjesto postaje posvećeno slavljenjem Gospodina.

Mi ćemo se ovdje uglavnom baviti time je li nam crkva (kada u ovome članku govorimo o općoj Crkvi pišemo je velikim početnim slovom a kada govorimo o mjesnoj crkvi malim početnim slovom), konkretna zajednica vjernika u određenom mjestu danas potrebna i ako jest koje su njezine karakteristike u kontekstu Novoga zavjeta.

Vjerujem da ste često čuli izjavu: „Ne moram ja ići u crkvu da se molim Bogu. Mogu se moliti doma ili na bilo kojem drugom mjestu.“ Mnogi koji takve izjave daju, zapravo se uopće nigdje ne mole.

Neki opet znaju da je odlazak na zajedničko bogoslužje u crkvi potreban, ali tvrde da su prezaposleni, ili zbog lijenosti zanemaruju zajedništvo naroda Božjega.

Kako su danas bogoslužja dostupna i na internetu, postoje i oni koji radije ostanu doma uz svoje računalo, slušajući propovijedi nego li da sudjeluju u zajednici s drugim vjernicima na zajedničkom slavljenju Gospodina.

No, postoje i oni koji za sebe tvrde da su vjernici ali smatraju da je svaka organizirana crkva nepotrebna, što više da je otpadnička, te da je crkva tamo gdje su „dvoje ili troje“ iskrenih vjernika, bilo u kući ili na nekom drugom mjestu. Ovakvi stavovi, promovirani od samozvanih virtualnih “propovjednika” i “propovjednica”, sve su prisutniji na društvenim mrežama.

Budući da Krist spašava a ne Crkva, znači li to da je crkva u našem procesu spasenja nebitna?

Treba li nam dakle organizirana crkva? Reformatori su govorili o nevidljivoj i vidljivoj Crkvi. To neke pojedince zbunjuje i pitaju se kakva je to „nevidljiva Crkva“? Kada reformatori govore o „nevidljivoj Crkvi“ jednostavno govore o onima koji doista pripadaju Kristu, a koje samo Bog poznaje. Oni su „nevidljivi“ ne zbog toga što su doista nezapaženi u konkretnom svijetu, već zbog toga što je Bogu vidljivo ono što nije nama, i ono što je nama izvanjsko vidljivo ne znači da i Bog tako vidi. „Gospodin poznaje svoje“ (2 Tim 2,19).  No, reformatori se puno više bave „vidljivom“ dakle konkretnom crkvom, na konkretnom mjestu, organiziranom crkvom koja je Tijelo Kristovo na zemlji. Svatko tko pripada Kristu, pripada i Njegovu tijelu, dakle općoj Crkvi ali ta se opća Crkva ostvaruje u konkretnom vidljivom zajedništvu, dakle vidljivoj crkvi. Kad kažemo da se ne može pripadati Kristu a ne pripadati vidljivoj crkvi, time ne kažemo da je pripadnost konkretnoj crkvi dovoljna da se pripada Kristu. Možeš pripadati vidljivoj crkvi a ne pripadati Kristu. Ali ne možeš tvrditi da pripadaš Kristu a da ne pripadaš Njegovom Tijelu u vidljivoj crkvi.

Novi zavjet nam također govori generalno o Crkvi (Opća Crkva) , koju čine konkretne crkve, dakle zajednice vjerujućih koje se uglavnom osnivaju u gradovima.  Dakle, vjerujemo da se Opća Crkva ostvaruje u konkretnoj, organiziranoj crkvi, u konkretnom vremenu i prostoru.

Trebamo li biti dio takve crkve, djelovati u okviru iste našim darovima, sudjelovati na bogoslužjima ili je dovoljno da vjerujemo u Krista, i da se s nekoliko istomišljenika nađemo kod nas ili njih doma na molitvi?

Da bi smo razumjeli ovo, prevažno pitanje, krenimo od početka.

Isus je ustanovitelj Crkve

„… Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu, i vrata paklena neće je nadvladati.“ (Matej 16, 18). Stijena je zapravo sam Krist. Petar je ispovjedio da je Isus KRIST, Sin Boga živoga. Na tome vjeroispovijedanju o Kristu, gradi se Crkva.

  • Isus je izabrao 12 apostola

Nitko nije mogao sam sebe proglasiti apostolom. Samo oni koji su od Krista pozvani u ovu službu dobili su apostolski  naziv i poslanje. Oni su djelovali kao organizirana zajednica Kristovih učenika. Znale su se uloge u tome zajedništvu, a imali su čak i blagajnika. To što blagajnik (Juda) nije bio častan apostol, ne znači da nije bio pozvan u službu apostola i da nije bio apostol.

  • Apostoli nastavljaju Isusovo djelo

Prije nego je uzašao na Nebo, Isus je prenio sve ovlasti na apostole. On nije okupio sve svoje učenike kojih je bilo puno više od 11, koliko je ostalo nakon Judinog samoubojstva. On se obraća samo apostolima. I apostolima daje mandat da idu propovijedati, stvarati učenike i krštavati ih (Matej 28, 19-20).

Djela apostola – Povijest organiziranja Crkve

Knjiga Djela apostolskih koja slijedi evanđelja, započinje Isusovim uputama apostolima, Kristovim uzašašćem i silaskom Duha Svetoga na apostole. Apostoli, kao Kristovi nasljednici, imaju dakle vrlo značajnu ulogu u početku Crkve.

  • Opis prve kršćanske zajednice

U Djelima apostolskim opisan nam je  život prve kršćanske zajednice:

„ Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama. Strah spopade svakoga, jer su apostoli činili mnoge čudesne znakove. Svi koji prigrliše vjeru držahu se zajedno.. Kao što su svaki dan postojano – kao po dogovoru bili u hramu, tako su po kućama lomili kruh. Hvalili su Boga i zato uživali naklonost svega naroda. A Gospodin je svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu.“ (Djela 2, 42-47)

Iz ovoga se jasno vidi da je već na početku crkva djelovala organizirano:

  • Čuvala je apostolsko učenje (doktrinu)
  • Njegovala je zajedništvo
  • Održavala euharistiju (Lomljenje kruha, Večeru Gospodnju)
  • Održavala redovita bogoslužja (molitve), kako u hramu, tako i po domovima.

Organiziranje Crkve nije se događala bez apostolskog upravljanja i nadzora, već je sve bilo vođeno u organizirano od njih.

  • Ustanovljenje đakonata

To vidimo kod ustanovljenja đakonata. Apostoli su pozvali učenike te im predočili problem oko pomaganja potrebitima (posebice udovicama). Apostoli ovdje jasno naglašavaju da su oni ti koji propovijedaju Riječ i da se treba ustanoviti nova služba, dakle đakonat. Đakoni su izabrani a apostoli su položili na njih ruke te ih time postavili u službu.

  • Apostol Pavao je morao biti prepoznat od ostalih apostola

300px-St_Paul_PreachingŠto je s apostolom Pavlom? Zar on nije direktno pozvan od Isusa, neovisno od  ostalih apostola? Jest, no unatoč tome ne djeluje neovisno od drugih apostola odnosno Crkve. Primio je krštenje (Djela 9, 18) i stupio u zajedništvo s drugim apostolima, zapravo u zajedništvo Crkve.

  • Starješine (prezbiteri)

U Djelima apostolskim se spominju i starješine (prezbiteri, od grčke riječi presbyteros) i iz konteksta njihovog spominjanja vidi se da su oni bili predstojnici kršćanskih zajednica (općina, mjesnih crkava). Starješinama se, u ime zajednice koju predstavljaju, davao doprinos (Djela 11, 30), postavljani su, od strane apostola za predstojnike crkve (Djela 14, 23).

  • Sabor u Jeruzalemu

jerusalemNakon što su neki počeli naučavati kako je i kršćanima potrebno obrezanje, sazvan je Prvi sabor Crkve, Sabor u Jeruzalemu. Na njemu vodeću ulogu imaju apostoli i starješine. Donose zajedno odluke te biraju između sebe braću koju će poslati u Antiohiju. Po njima šalju pismo preporuke u kojem jasno naglašavaju apostolsku i starješinsku službu (Djela 15 poglavlje).

  • Odredbe apostola i starješina

Crkve trebaju provoditi odredbe apostola i starješina. Dakle, ono što je   odlučeno na Saboru u Jeruzalemu. Te su odluke, odnosno odredbe bile obvezujuće za cijelu Crkvu (Djela 16,4).

  • Starješine trebaju paziti na crkve koje su im povjerenje

U 20 poglavlju Djela apostolskih, Pavao će održati govor, odnosno dati upute starješinama u kojima ih poziva da paze i na sebe i na stado im povjereno (Djela 20, 28). Upozorava ih i na lažne učitelje koji će se pojaviti između njih samih.

Ono što možemo vidjeti, sagledavanjem cijele knjige Djela apostolskih jest da je Crkva organizirana zajednica vjernika. U Crkvi su:

  • Apostoli imali vodeću službu u Crkvi
  • Da su pored apostolske službe ustanovljene još dvije: đakonska i prezbiterska.
  • Da se organiziraju mjesne crkve koju vode starješine.
  • Da se održavaju redovita bogoslužja na kojima se propovijeda Riječ i lomi kruh (propovijedanje i Euharistija).
  • Da se u doktrinarnom smislu Crkva drži apostolskog nauka.
  • Da kod spornih pitanja Crkva organizira Sabor na kojem donosi odluke obvezujuće za cijelu Crkvu.

 

Crkva u poslanicama

Ono što odmah trebamo reći kod poslanica jest da su većinom pisane crkvama pa se i time vidi značaj konkretne, vidljive, mjesne crkve: Crkvi u Rimu, u Korintu, u Galaciji, Efezu, Filipima, Kolosu i Solunu. Apostol Pavao piše organiziranim crkvama, daje im doktrinarne, praktične i disciplinarne upute. Piše im s autoritetom a koliki je značaj njegovih pisama vidi se i u tome da ih je Crkva uvrstila u nadahnute odnosno kanonske knjige Novoga zavjeta.

  • Apostoli tumače i prenose vjeru

Ne mogu vjernici po svome nahođenju vjerovati niti druge učiti onako kako oni žele,  već ih apostoli upućuju u ono „što su primili od Gospodina“ (1 Korinćanima 11,23). Sve što bi bilo suprotno od njihovog učenja apostol Pavao naziva „drugim evanđeljem“ (Galaćanima 1,6).

  • Crkvi Bog daje posebne službe

Bog je dao različite službe Crkvi kako bi, oni koji su izabrani za te službe „opremali svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova“ (Efežanima 4,11-12).

  • Okupljanje na redovitim bogoslužjima

Već smo ranije naglasili da su se u početku vjernici skupljali i u Hramu i po kućama (tada još nisu imali izgrađena svoja mjesta za bogoslužje) ali s određenom svrhom: slušanja Riječi, sudjelovanja u lomljenju kruha (euharsitiji), radi darivanja svojih prinosa i sl. Pisac poslanice Hebrejima upozorava da se ne propušta „sastanak“ (bogoslužje) kako je „u nekih običaj“ (Hebrejima 10, 25).

  • Problematične crkve a ipak crkve

Crkva u Korintu je bila veoma problematična. Bile su problematične i vođe i vjernici. U njoj je vladalo nejedinstvo, nemoral, lažni nauk. No, unatoč tomu Korintska crkva je i dalje crkva. Oni pojedinci koji joj pripadaju a koji nastavljaju živjeti nemoralnim životom neće naslijediti Kraljevstvo Božje, no njihovo ponašanje neće dovesti u pitanje potrebu crkve u Korintu.

Crkva u Galaciji je imala ozbiljne probleme s naukom (dokrtinom). Umjesto na milost, oslanjali su se na vršenje Zakona i smatrali da i kršćani trebaju provoditi starozavjetne propise. Apostol Pavao im ne odriče crkveni identitet zbog toga. „Vidljiva crkva“ će uvijek biti skup i pravih i lažnih vjernika. Pokušaj apsolutnog čišćenja „žita od kukolja“ ovdje na zemlji je osuđen na propast. Pravo čišćenje će biti tek na Dan „velikoga suda Kristova“.

  • Crkvena disciplina

Problematične vođe i vjernici, koji ne ispovijedaju apostolski nauk ili još gore, koji ustrajavaju u javnom grijehu, trebaju biti disciplinirani. U takvom postupku treba se, u prvome redu držati Isusovih uputa iz Mateja 18, 15-18. Upravo u ovim riječima, po pitanju discipline, Isus daje autoritet apostolima da donose „svezuju i razvezuju“ odnosno da donose disciplinske mjere.

  • Red u crkvi

U crkvama treba vladati red, kada je u pitanju nauk, zajedničko življenje, kao i red bogoslužja. U Korintu, gdje su se prakticirale karizme, dakle duhovni darovi kao što je govor u jezicima, proroštva i sl. apostol Pavao uvodi red i duhovne darove „potčinjava“ redu (1 Kor 14 poglavlje). U kontekstu zajedničkog bogoslužja, apostol Pavao kaže da Bog nije „Bog nereda nego reda“ (1 Kor 14, 23).

Služitelji crkve u pastoralnim poslanicama

Koliko je priprema za crkvenu službu važna i koliko su službe značajne, vidljivo je iz pastoralnih poslanica (Prva i Druga Timoteju i Titu). Zašto bi se toliko pozornosti davalo pastoralnim službama ako su one nepotrebne?

paul8l.jpgTimotej je bio učenik Pavlov i rukopoložen od njega za službu. Pavao ga podučava o uzvišenosti i kvalifikacijama crkvene (nadgledničke – nadglednik, epsikopos – biskup) službe (1 Tim 3,1-7). Također i o kvalifikacijama đakonske službe (1 Tim 3, 8-13). Crkvena zajednica, unatoč mladosti Timotejevoj, dužna ga je poštovati a on im biti uzor (1 Tim 4, 13-12). On se treba posvetiti radu u djelu Gospodnjem ali i učenju, jer da bi mogao da opominje i poučava, mora „čitati“. (1 Tim 4, 13) Njemu se povjerava da službu prenošenja evanđelja „povjeri drugima koji su sposobni i druge poučiti“. (2 Tim 2,2). Timotej treba bdjeti nad čistoćom nauka, izbjegavajući „svjetovne i šuplje govore“. Takvi govori „izjedaju oko sebe kao rak – rana“ i oni koji se njima bave su „odlutali od istine“ (2 Tim 2, 16-18). Timoteju se povjerava propovijedanje, upozorenja, opominjanje, pouka (2 Tim 4, 1-2). Doći će vrijeme kada ljudi neće „podnositi zdrave nauke“ nego će sami sebi nalaziti učitelje kako bi im „škakljali uši“ (2 Tim 4,3).  Timotej treba podnijeti sve patnje koje mu nosi služba evanđelja (svi oni koji su vjerni ovoj službi, barem donekle znaju o čemu Pavao govori), i izvršiti svoje dužnosti propovjednika do kraja (2 Tim 4,5). Iz konteksta cjelokupne  1 i 2 Timotejeve poslanice vidljivo je da ga Pavao priprema za svoga nasljednika. Rana crkvena povijest nam kaže da je Timotej, nakon Pavlove mučeničke smrti bio biskup u Efezu.

Tit je također bio suradnik apostola Pavla. Pavao ga naziva „pravim sinom po zajedničkoj vjeri“ (Tit 1,4). On je u Korintu radio na tomu da Korinćani prihvate Pavlova upozorenja i upute (2 Kor 7, 7, 13-15). Tit je poslan u Kretu, da „upotpuni što nedostaje“ i da  po svim gradovima „postavi starješine“ (Tit 1, 5). Ujedno ga podučava koje kvalifikacije treba imati onaj koji se postavlja za službu (Tit 1,6-9). Rana povijest Crkve nam bilježi da je Tit bio biskup u Gortinu, na Kreti.

O biskupskoj službi doznajemo više u poapostolskom vremenu. Biskup je latinski prijevod grče riječi episkopos (episkop-nadglednik). Rana crkvena povijest nam svjedoči da su oni direktni nasljednici apostola, te da su i sami postavljali svoje nasljednike.

Iz konteksta pastoralnih poslanica, više je nego očito da ne može netko sam sebe proglasiti služiteljem, već da mora biti potvrđen za službu od apostola, odnosno njihovih nasljednika.

Uloga crkvenih starješina-prezbitera u Jakovljevoj poslanici

Apostol Jakov u svojoj poslanici daje upute bolesnim vjernicima: „Boluje li tko među vama? Neka dozove crkvene starješine! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje.“ (Jakov 5, 14). Dakle, starješine, odnosno prezbiteri, ne predvode samo molitve u crkvi, nego molitvom skrbe za vjernike u njihovim potrebama.

Zaključak:

  • Bez obzira na žalosnu podjelu Crkve, Crkva nije nestala sa zemlje. Kako smo citirali Isusa na početku, nju „ni vrata paklena neće nadvladati“. Dakle, ako tvrdimo da vjerujemo Bibliji, onda nam biblijski model crkve treba biti onaj koji ćemo tražiti u vidljivoj, konkretnoj mjesnoj crkvi.
  • Vjernik Isusa Krista ne može biti izvan vidljive, konkretne zajednice vjernika, dakle stvarne, vidljive crkve. Crkva je tako ustrojena od samoga Krista, tako se organizirala u Djelima apostolskim i tako bila vođena od strane apostola i onih koje su apostoli postavljali u službu.
  • Crkva mora imati karakteristike one Crkve koja nam se opisuje u Djelima: a) Crkva vođena apostolima odnosno njihovim nasljednicima i crkva apostolskog nauka, b) Crkva zajedništva, c) Crkva u kojoj se ostvaruju crkvene službe apostola (njihovih nasljednika), prezbitera i đakona koji, iako u zajedništvu s vjernicima, imaju ključnu i vodeću ulogu u crkvi, d) Crkva u kojoj se naviješta Riječ i udjeljuju sakramenti (krštenje i euharistija) e) Crkva koja provodi disciplinu

U novozavjetnom razumijevanju Crkve nema mjesta stavu da nas dvoje ili troje možemo imati crkvu neovisno od svega gore navedenoga. Kad smo dvoje ili troje na molitvi, Isus je među nama, ali to nije crkva. Tijelo Kristovo nije mjesto nereda, već reda, ono jest organizirano, kao što i ljudsko tijelo mora biti u koordinaciji kako bi svi udovi izvršavali svoju zadaću. Tijelo Kristovo jest živi organizam, ali i organizacija, što je više nego vidljivo iz svega što smo do sada naveli.

U Novozavjetnom razumijevanju Crkve nema mjesta ni stavu da se netko sam može postaviti autoritetom, apostolom, pastorom i sl.

Odvraćanje od crkve je odvraćanje od Krista. Crkva je Njegovo tijelo. Isus se s Njom poistovjećuje. Kada je susreo progonitelja Crkve, Savla na putu za Damask, Isus mu ne kaže zašto progoniš vjernike već „Zašto me progoniš?“ (Djela 9,4).

Vjerovanje da možeš pripadati Kristu neovisno od organizirane zajednice vjernika, onako kako nam tu organiziranost predstavlja Novi zavjet, nije biblijsko. Zapravo je hereza, odnosno lažni nauk.  A mi nismo pozvani pristajati uz lažni nauk, kojega usput može plasirati jedino neprijatelj Crkve, a mi znamo tko je on, već smo pozvani prihvatiti apostolski nauk i apostolsku praksu. Iako su, nažalost mnogi dijelovi Crkve deformirani, zatrovani krivim naukom, praksom i moralom, a vidjeli smo da je tako bilo u Novozavjetnoj crkvi, Crkva Kristova, na vidljiv je način prisutna na zemlji. Ukoliko poznajemo novozavjetne kriterije za crkvu, tada ćemo je i prepoznati i danas.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s