Pravi propovjednik, onaj kojeg je Bog postavio, propovijeda svoju poruku sa strahom i drhtanjem jer “tako usta Gospodinova govorahu”. On nosi teret Gospodinov i saginje se pod njim. Naša tema nije tričava; ona pokreće cijelu dušu…

Martin Luther se nije bojao čovjekova lica, a ipak je rekao da su mu se koljena tresla dok je propovijedao, jer je osjećao golemu odgovornost. Teško nama ako se usudimo propovijedati Božju riječ s polovičnim srcem, bez duše i sile! Teško nama ako rukujemo Božjom riječju kao nekim slučajnim predmetom. Kada bi to bile samo naše riječi, mogli bismo se truditi da postignemo vrline govorništva; ali budući da je to Božja riječ, ne možemo dozvoliti da mislimo na sebe. Obvezni smo govoriti “ne u govornoj mudrosti, da ne izgubi snagu križ Kristov” (1 Kor 1,17).

Ako poštujemo Riječ, nećemo je htjeti poboljšati našom vještinom ili dičnim govorom. Bilo bi nam bolje da razbijamo kamenje na cesti nego da budemo propovjednici ako nemamo Božjeg Duha da nas podržava. Naš je zadatak častan, naš teret težak… Ni jedno djelo nije tako časno i važno kao objavljivanje evanđelja Isusa Krista. radi toga je opterećeno velikom odgovornošću kako se nitko ne bi usudio bez neophodne potrebe za velikom milošću da svoj posao obavi ispravno. Mi koji propovijedamo evanđelje, ležimo pod jakim pritiskom, o kojem možemo sa sigurnošću reći: “Tako usta Gospodinova govorahu”. Više živimo u vječnosti nego u sadašnjosti. Govorimo vam kao da smo vidjeli veliko bijelo prijestolje i božanskog suca kome valja položiti račun ne samo za ono što smo rekli neko i kako smo to rekli…

Nije na meni da mijenjam ili podešavam evanđelje… Zar ćemo pokušati popravljati i poboljšati ono što je Bog objavio? Neizmerna i beskonačna mudrost – zar će nju ispravljati ograničeno biće današnjice?…

Nukaju nas da budemo dobrostivi. Mi jesmo dobrostivi ali s našim vlastitim novcima. Nemamo prava dati ono što nam je ostavljeno s povjerenjem i što nam nije na raspolaganju. Kada moramo djelovati s Božjom istinom, mi smo tada upravitelji, moramo upravljati Božjom riznicom, ne milosrđem prema ljudskim mišljenjima nego prema pravilu odanosti Božjoj istini…

Jedna Božja riječ vrijednija je od knjižnice ljudske znanosti. “Pisano je” postaje snažno oružje koje utišava sve topničke baterije čovjekove misli. Oni koji govore u ime Jahve, trebaju govoriti hrabro, u ime Gospodina Boga.

Preuzeto iz: Tako je govorio Spurgeon, Zagreb, 191., str. 27-30