Prigovor učenju o predestinaciji: Predestinacija isključuje ljudsku volju i odgovornost.
To ljudima ima smisla, jer ako se spasenje temelji na Božjoj odluci još prije nego je postojalo vrijeme, tada se čini kako uopće nije bitno što ljudi čine danas. Ljudi ukazuju na biblijske stihove koji govore kako je potreban odgovor ili odluka, pa smatraju da je predestinacija nebiblijska. Nije li Jošua rekao Izraelu: “Danas izaberite kome ćete služiti… Ja i moj dom služit ćemo Jahvi (Jš 24,15)? Ne ide li to u prilog tome kako smo spašeni zbog naše vlastite odluke, a ne zbog Božje odluke?
Odgovor je ovaj, Biblija naučava i Božju predestinaciju i punu ljudsku odgovornost. Teologija nam mora biti u stanju obuhvatiti obje ideje, i onu u Efežania 1,5 i onu u Jošui 24,15, uz još mnoge odlomke koji govore o Božjoj suverenosti u spasenju, kao i one koji govore o ljudskoj potpunoj odgovornosti pred Bogom. Stoga je najbolje započeti s tim kako Biblija vrlo jasno poučava oboje.
Pa kako ćemo onda pomiriti to dvoje? Odgovor je, nećemo. Ovdje se možemo koristiti Calvinovim principom: Ono što Biblija ne poučava, nećemo ni mi. Biblija uči i o predestinaciji i o ljudskoj odgovornosti; bez da to dvoje pomiruje, i mi to trebamo tako ostaviti.
No smijemo iznijeti jednu opasku; zauvijek će nam ostati tajnom gdje se božansko i ljudsko susreću. Pomislite na dve naravi u Kristu, božansku i ljudsku. Obje ih otkrivamo, ali ne možemo reći gdje jedna počinje, a druga završava. Isus je istovremeno i potpuni Bog i potpuni čovjek. Isto vrijedi i za ljudsko autorstvo Svetoga pisma i božansko autorstvo: oba su prisutna, ali u kakvom su odnosu, to nam je tajna. Sukladno tome, u našem spasenju imamo i potpunu božansku slobodu, kao i potpunu ljudsku odgovornost vjere i poslušnost evanđelju.
No, ne činili nas predestinacija marionetama koje automatski čine ono što je Bog već davno predodredio? Odgovor je, čini se da Biblija ne misli tako.
Između ostalih odlomaka, Efežanima 1,5 naučava predestinaciju, ali ta ista Biblija prikazuje muškarce i žene koje donose iskrene odluke. Npr. Juda Iskariotski. NJegova je izdaja našega Gospodina prorečena u Psalmu 41,10, a i Isus ju je prorekao prije no što se dogodila. U Starom je zavjetu čak prorečeno koliko srebrnjaka će mu platiti (Zah 11, 12-13). No, je li opravdan zbog izdaje našega Gospodina? Nikako, jasno je da je osuđen zbog svojih zlodjela.
Najsnažniji biblijski primjer nalazimo u samom Isusu Kristu. Njegov život ne samo da je bio predodređen, već i davno prije opisan i to vrlo detaljno. A opet, tko će reći da je Božji Sin marioneta, bez volje i odgovornosti? Sjetite se Isusove smrti. U djelima 2, 23 apostol Pavao Kristovu smrt izravno pripisuje Božjoj predestinaciji: “Njega koji je predan po nepromjenljivoj odluci i predznanju Božjem.” Ali on krivnju izravno pripisuje Židovima koji su ga prezirali: “I koga ste vi bezbožničkom rukom razapeli i ubili.” U Svetom pismu, božanska suverenost i ljudska odgovornost stoje jedna do druge. Mi ih ne moramo međusobno pomiriti, već prihvatiti da Bog spominje oboje.
Upravo iz tog razloga se predestinacija ne protivi evangelizaciji. Ljudi kažu: “Ako je Bog predodredio ljude za spasenje, zašto bi im tada trebalo propovijedati evanđelje?” Odgovor je, Bog određuje i cilj i sredstva. On je predodredio spasenje svojih izabranika, i zato nam zapovjeda da propovijedamo evanđelje. Kada ne bi smo propovijedali i poučavali evanđelje, tada nitko ne bi bio spašen. No, Bog je odredio da će biti. Zato nam je i rekao kako trebamo propovijedati i naviještati evanđelje – zato ćemo to i raditi, izvršavat ćemo našu ljudsku odgovornsot u skladu s njegovom suverenom voljom.
James Boice dodaje:
Osim toga, samo nam izabranje daje nadu u uspješnost evangelizacije. Ako Bog nije u stanju pozvati ljude k vjeri, kako bi smo mi to mogli? Ne možemo ih uvjeriti. Ali ako je Bog na djelu, on će djelovati kroz nas i onda kada nismo sposobni svjedočiti. Mi ne znamo koji su to Božji izabranici, ali možemo vidjeti barem neke od njih kada im govorimo o Isusu… Možemo im hrabro govoriti jer vjerujemo da je Bog obećao kako će blagosloviti svoju Riječ i da neće dozvoliti da mu se vrati bez ploda (Iz 55,11).
Richard D. Phillips (Iz knjige Što su izabranje i predestinacija, str. 20-22)
Kod preuzimanja članka obavezno navesti link