Jedan od najpoznatijih i najpopularnijih fenomena istočnog kršćanstva na kršćanskom zapadu, kako među katolicima, tako i među protestantima, jest tzv. „molitva srca“ ili, kako ju neki nazivaju, „Isusova molitva“. I u našoj je javnosti nadaleko poznata i vrlo popularna knjiga Ispovijesti ruskog hodočasnika, koja govori o Isusovoj molitvi. Radi se o vrlo staroj kršćanskoj molitvenoj praksi, koja se je pojavila i razvila među monasima i isposnicima na Istoku (Egipat, Palestina, Sirija), a koja je dio cijele jedne teologije i koja predstavlja jednu posebnu istočnokršćansku duhovnost, raširenu kako među monasima i klericima, tako i među laicima
Isusova molitva u tehničkom smislu sastoji se od ponavljanja kratkih molitvenih zaziva, među kojima je najpoznatiji i najrašireniji: „Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me grešnoga/grešnu.“ (Ili: „Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku.“) Inačice tog zaziva jesu: „Gospode Isuse Kriste, pomiluj me“, „Gospode, pomiluj me grešnoga“, „Gospode, pomiluj“ („Kyrie, eleison“), „Gospode Isuse Kriste, milostiv budi meni grešnomu/grešnoj“ (molitva carinika iz Lukina evanđelja), i slično.
Zaziv se neprestano ponavlja ili se pak moli na brojanicama po 33, 50, 100 ili više puta, zajedno s posebnom tehnikom disanja, u stavu ili raspoloženju tihovanja, tj. potpunog smirenja, izgovaranjem u sebi, šaputanjem ili naglas. Može se moliti u crkvi…. na kojem tihom mjestu u prirodi, u kući, po gradu, sjedeći lagano spuštene glave, hodajući, ležeći ili radeći neki posao.
Cilj je ove molitve sjedinjenje s Kristom po neprestanoj molitvi, koja postupno postaje dio naše naravi (prirodna poput disanja), koja nam iz uma prelazi u srce i oblikuje našu dušu. Prilagođavajući disanje izgovaranju molitve (kod udisaja: „Gospode Isuse Kriste, Sine Božji“, a kod izdisaja: “pomiluj me grešnoga“) polako stvaramo naviku koja spaja dušu, um, srce i tijelo u jednu cjelinu. Bitno je pri tom ništa ne zamišljati i nikakve slike ne stvarati, već se prepustiti Božjem Duhu i svjetlosti (prosvjetljenju) koja iz te blizine dolazi. Pozornost mora isključivo biti sabrana na riječi molitve.
Neprestana unutarnja Isusova molitva jest neprekidno i stalno zazivanje imena Isusa Krista ustima, razumom i srcem. Ona je uživljavanje u njegovu postojanu prisutnost, uz prošnju njegova smilovanja, pri svakom poslu, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapače i u snu. Ta kratka molitva sadrži najbitnije od bitnoga i predstavlja sažetak Očenaša, Vjerovanja, psalama i evanđelja.
Nazivajući Isusa „Gospodom“ ispovijedamo vjeru da je Bog i gospodar života i smrti. Ime „Isus“ – onaj koji spašava i „Krist“ – pomazanik, kao i naslov „Sin Božji“ izriču temeljnu istinu kršćanske vjere o utjelovljenju Sina Božjega, priznaju njegovo božanstvo (druga osoba Presvetoga Trojstva) i njegovo spasiteljsko i otkupiteljsko poslanje za nas. Time kršćanin izriče mali Simbol vjere.
Drugi dio molitve: „Pomiluj me grešnoga“, sabire sve naše molitve i potrebe u jedan zaziv za smilovanjem, uz priznanje da smo grešni i potrebni njegova milosrđa. Doista, što drugo nam kao slabim i grešnim ljudima uopće treba? Tako ova molitva u sebi sadrži i ispovijest i sadržaj naše vjere, a sažimlje i sve zazive i molbe upućene Isusu u evanđelju. Sjetimo se carinika u hramu: „Bože, milostiv budi meni grešnomu“ (Lk 18, 9 – 14), ili slijepca iz Jerihona: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“ (Lk 18, 38).
U cijelom psaltiru, gotovo u svakom psalmu ponavlja se motiv i zaziv: „Bože, smiluj se!“ Dakle ne radi se o ispraznu ponavljanju neke formule ili mantre, već o svjesnu izricanju i ispovijedanju temeljnog sadržaja vjere.
Izvor: book.hr