TUMAČENJE 39 ČLANAKA VJERE: Članak 20 – O autoritetu Crkve

Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.

Tekst 39 članaka vjere

Komentar na ostale članke vidi ovdje

Članak 20.

                                                                    O autoritetu Crkve

„Crkva ima pravo propisivati obrede i ima vlast odlučivanja u spornim pitanjima vjere. Ipak, Crkvi nije dopušteno nalagati ono što je u suprotnosti s napisanom Riječju Božjom. Crkva, također, ne smije tumačiti određeno mjesto u Svetom Pismu tako da spomenuto mjesto proturječi nekom drugom. Tako, premda Crkva svjedoči i čuva božanske knjige, ona na smije zaključivati ništa što je u suprotnosti s njima, niti nametati bilo koji članak vjere izvan Svetog Pisma kao nužno potreban za spasenje.“

Ovaj je članak dvosjekli mač. Njegov je cilj, u jednu ruku, suzbiti puritansko krivovjerje čiji se stav sastoji od negiranja da Crkva ima bilo kakva prava uspostaviti ili nalagati bilo kakve obrede ili prakse, osim onih koje Sveto Pismo izričito naređuje. U drugu ruku, ovaj članak negira tvrdnju Rima da Crkva ima autoritet zahtijevati, kao nužno potrebno za spasenje, doktrine koje ne moraju biti sadržane u Svetom Pismu.

Prvo načelo članka je da obredi i svečane ceremonije koje su uspostavljene od Crkve ne moraju imati nikakvu pozitivnu podršku Svetog Pisma. Sve ono što se nužno zahtijeva je da ne postoji ništa u Svetom Pismu što ih jasno zabranjuje ili osuđuje. Puritanska zabluda je zahtijevala pozitivan dokaz za sve što se obavlja i čini. Ali je to pogrešan način korištenja Biblije, na što ukazuje i samo svjedočanstvo Svetog Pisma. Razmotrimo samo njegov zapis o povijesti židovske zajednice (crkve). Sinagoga je kao institucija nastala bez ikakvih uputa ili ovlasti koje proizlaze iz Pisma. A ipak njezino postojanje i uloga nikada nisu bili osuđeni. Čak suprotno tome, čitajući zapis Novog zavjeta nalazimo da naš Gospodin i njegovi apostoli često posjećuju sinagoge. Slično se, također, može uvidjeti i prilikom blagdana Posvete i Purima. U niti jednom od ovih primjera ne možemo vidjeti nikakve izravne tvrdnje utemeljene na Pismu. Ipak, oba ova primjera sadrže nešto što je ustanovila i prakticirala židovska zajednica (crkva), bez da je to naš Gospodin korio ili kritizirao, štoviše, aktivno je i sudjelovao u tome.

Ono što je bit pitanja Članka 20 jest da li jest neophodno ili nije da Crkva izravno dokaže kako je sve ono što ustanovi, prakticira ili propisuje jasno rečeno u Pismu. Povijesno gledajući, dva su suprotstavljena odgovora dana na ovo pitanje i to iz dvije različite tradicije unutar Crkve. Prvu tradiciju predstavljaju puritanci koji drže da je dopušteno samo ono što Biblija izravno zapovijeda. Drugu tradiciju predstavljaju luterani i anglikanci držeći da sve ono što nije izričito zabranjeno i osuđeno od Svetog Pisma može biti dozvoljeno. Prema tome, Članci otvoreno isključuju bilo kakvu vrstu „regulativnog načela“.

Drugo načelo Članka 20 govori da Crkva ima vlast odlučivanja u spornim pitanjima vjere. U Članku 6 je jasno rečeno kako je konačni autoritet  u pitanjima vjere Sveto Pismo. Ali što  učiniti kada postoje neslaganja vezana za ono što Biblija naučava? Izvršavanje uloge crkvenog autoriteta vezano za ovo može biti prikazano i izvedeno prema formuli vjeroispovijesti. Formulirano na način vjeroispovijesti i tako prikazano Crkva mora znati da čvrsto stoji dokle god prepoznaje da njezin autoritet vezan za ovaj problem nije neograničen. A to koje su granice njezinog autoriteta, jasno je rečeno iskazom samog Članka:

  1. Crkva ne smije određivati ili nametnuti, kao nužno za spasenje, ono što ne naučava Sveto Pismo;
  2. i Crkva ne smije toliko razlagati jedan redak Pisma tako da on proturječi nekom drugom retku.

Nicaea_iconJasan primjer kako je Crkva u povijesti djelovala sukladno tim načelima možemo vidjeti na Saboru u Niceji u četvrtom stoljeću. Drevni crkveni oci su u svojim razmatranjima na ovom saboru bili pozvani da donesu odluke vezane za pitanje vjere koje su se ticale temeljne kršćanske doktrine, a to je pitanje bilo vezano za prirodu samog Božanstva. Na istom je saboru razmatran i jedan drugi sporni problem vezan za crkvenu praksu, naime, kada treba slaviti blagdan Uskrsa (kvadrodecimanska kontroverza). Ako se uzme u obzir važnost ova oba pitanja, sabor u Niceji donio je različite odluke. S obzirom na datum održavanja Uskrsa, sabor je izjavio: „bilo bi dobro slijedeće“, te dao opću suglasnost za koju su se nadali da će donijeti potpunoj usuglašenosti i jedinstvu prakse u čitavoj Crkvi. Ali s obzirom na arijansko krivovjerje i pitanje prirode Božanstva, sabor nije donio nikakvu izjavu o suglasnosti osim one koja „se činila dobro njima“. S obzirom na ovo bitno pitanje vjere, presuda sabora je glasila: „Ovako vjeruje crkva katolička“, te su počeli ispovijedati kako su vjerovali i tako pokazali da njihova vjerovanja nisu nekakva novotarija koju su izumili, nego iskaz apostolskog nauka.

Načela koja Članak ističe s obzirom na provedbu crkvenog autoriteta utemeljena su na shvaćanju da je Crkva, obzirom na svoj odnos prema Svetom Pismu, shvaćena kao svjedok i čuvar. Pisma su povjerena Crkvi kako bi ih mogla naučavati i čuvati.

Kao čuvar Svetog Pisma, Crkva je poslužitelj kanonu. Stoga je ona odgovorna da zaštiti ono što joj je povjereno da vjerno prenese nadolazećim naraštajima.

Kao učitelj Svetog Pisma, Crkva ima dvostruku ulogu, dokazujući što Pismo jest (vidi Članak 6) i naučavajući ono što kaže. Svakom pojedinom kršćaninu potrebna je služba crkvenog nauka. Za primjer toga nam može poslužiti redak u Djelima 8, 30-31; gdje stoji:  „Razumiješ li baš to što čitaš? Pa kako bih mogao razumjeti ako me tko ne uputi?“ Velika pogreška srednjovjekovne Crkve bila je ta što je uzela i sklonila Bibliju od ljudi te ih upućivala da o njenom vlastitom nauku. Ali je podjednako pogrešno pretpostavljati kako Crkva samo treba razdijeliti Biblije i onda dopustiti pojedincima da je čitaju i tumače za same sebe, odvojeni od misije i službe poučavanja. Crkva je ta koja mora naučavati iz Svetog Pisma i mora naučavati s autoritetom. A kako bi nauk Crkve bio što učinkovitiji i kako bi mogao biti prihvaćen kao autoritativan, ona mora svoje naučavanje tako dokumentirati da se jasno vidi kako ono proizlazi iz Svetog Pisma kao dokaz „sigurnog i pouzdanog naloga“ Svetog Pisma, te da ono što predstavlja u svom naučavanju bude jasno potvrđeno Svetim Pismom.

Mi smo kao baštinici prosvjetiteljstva uvjetovani time da stavljamo veliki naglasak na takozvano „pravo vlastitog suda“. A individualni ili pojedinačni sud često može biti u izravnom sukobu s autoritativnim naučavanjem Crkve. Kako bi onda trebali pristupiti takvom sukobu? Bilo bi doista dobro upamtiti i prisjećati se kako je Sveti Duh dan Tijelu Kristovom kao cjelini, a čiji smo mi udovi kao pojedinci. Pojedinačni udovi imaju potrebu za drugima, kao i potrebu za Tijelom u cjelini i to u svim vidovima kršćanske vjere i života – također ništa manje istinito vezano i za razumijevanje i tumačenje doktrine. Jer uvijek postoji veća mogućnost, ako se radi o pitanjima vjere, da će pojedinac prije biti u krivu negoli čitava kršćanska Crkva, kao što  kroz povijest puno puta i pokazalo.

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s