DIJETE VJERE ZA ČUDO VJEROVANJA (Četvrta adventna nedjelja)

ČITANJA:
Mih 5,1-4a; Ps 80,2ac.3b.15-16.18-19; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45

 

Došli smo na sami kraj došašća i evo već za dva dana proslavit ćemo rođenje Kralja nad svim kraljevima. Ipak prije nego li dođe to blaženo jutro i prije nego li se Krist po liturgijskom vremenu rodi, imamo još jednu nedjelju došašća u kojoj susrećemo Mariju i Elizabetu. Elizabeta je isto tako bila trudna i onaj kojega će Elizabeta roditi je Ivan Kristitelj koji će kasnije krstiti vodom i pripremati narod za Isusovo djelovanje.

Marija dolazi do Elizabete, odnosno do kuće Zaharijine, sva u žurbi i trčeći da kaže kako je Bog napravio čudo i da je začela po Svetome Duhu. Tu žurbu i ushićenost možemo vidjeti kada ulazi u Zaharijinu kuću i potpuno neprilično za ono vrijeme ne staje prvo pred gospodara kuće – Zahariju, već se izravno obraća Elizabeti. Možemo samo zamisliti taj osmijeh na licu i nestrpljenje Marijino koja je u tome trenutku možda i viknula riječi pozdrava dok nije Elizabetu ugledala.

U trenutku pozdrava Elizabeta osjeti svoje dijete kako “zaigra” u utrobi. Dijete se potreslo i u tome trenutku, govori nam evanđelist, ona se napuni Svetim Duhom.Tu možemo vidjeti tri važne stvari:

  •  Isusa prvo prepoznaje dijete u utrobi! To znači da dijete u utrobi ima sposobnost osjeta duhovne stvarnosti. Nije se Elizabeta sama od sebe uvjerila da je u Marijinoj utrobi sam Krist, već je dijete – Ivan, očito onaj koji je reagirao po nadahnuću Svetoga Duha reagirao na takav način da je taj jedan dio spasonosne vjere koja je u djetetu prešao i na majku te je ona ispunjena spasonosnom vjerom zavapila Mariji. To nas možda podsjeća i na onu Isusovu izjavu “Neće svatko tko mi govori Gospodine, Gospodine ući u Kraljevstvo Božje”. No Elizabeta nadahnuta pravom spasonosnom vjerom po Duhu Svetom govori: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?”
  • Elizabeta ne staje na ovome već govori riječi koje prije par minuta ne bi mogla reći, jer sada u Marijinu djetetu ona ne prepoznaje samo nekoga proroka ili velikoga čovjeka u budućnosti već opet, u samoj utrobi Marijinoj ona prepoznaje svoga Gospodina: “Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?”. Ova riječi Gospodin jeste riječ koja se koristi često umjesto riječi Bog. Elizabeta govori Mariji sva ushićena, i ne samo da podiže Mariju govoreći joj da je blažena među ženama već kaže i da je blagoslovljon plod njene utrobe, odnosno da je majka Gospodinova. Već tada, po Duhu Svetome, Elizabeta časti ne samo Mariju već proslavlja riječima svojim Kralja nad kraljevima i Gospodina na gospodarima. Ovim razgovorom, ako se to uopće može nazvati razgovorom jer više izgleda kao skup riječi ispuštenih u duhovnom zanosu, Elizabeta naziva i Mariju “Bogonoskom” (Theotokos) odnosno onom koja u utrobi nosi Gospodina Boga.
  • Elizabeta nadalje govori Mariji kako je blažena jer je povjerovala što joj je rečeno od Boga! Iako ta riječ Bog se u tekstu ne spominje već evanđelist Luka zapisuje ovako: “Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” Dakle ponovo imamo istu riječ kako na hrvatskom tako i na grčkom jeziku – Gospodin, odnosno Kirios”. Time se potvrđuje da Elizabeta nije slučajno ili nesmotreno prvi puta čedo u utrobi nazvala Gospodinom. Ovdje je također važno za primjetiti da Elizabeta ne govori Mariji da je ona blažena sama po sebi već je blažena “što povjerova”. Time blažena Bogorodica (Bogonoska) prima blagoslov od samoga Boga zbog svoje vjere pa je po tome blažena među ženama.

Ono što u ovome tekstu možemo vidjeti kako je vjera stvar priprosta srca i poniznosti. Marija je blažena zato što vjeruje Bogu, zato što se ponizila i primila riječ Božju kako bi se Ona utjelovila u njoj. S druge strane Elizabeta nikada ne bi prepoznala svoga Gospodina utrobi Marije da ga dijete u Elizabetinoj utrobi nije prvo prepoznala. Samo po tome Elizabeta je mogla izustiti sve ove nevjerojatne riječi i Isusa čak dva puta nazvati Gospodinom. Elizabeta prima utjelovljenu Riječ po ispunjenju Svetim Duhom a koji je djelovao na nju posvećenim djetetom – Ivanom Krstiteljem.

Možda bismo i mi danas, u 21. stoljeću mogli naučiti ponešto o svetosti života u utrobama majki? Danas se dijete u utrobi shvaća kao dio majke pa se onda često kaže “to je moje tijelo, ja mogu što hoću” naročito kada je riječ o pobačaju. No ovdje zapravo vidimo koliko dijete ima utjecaj na majku i koliko su oni, iako spojeni, zapravo dvije osobe. Elizabeta ne bi doživjela prosvjetljenje da nije bilo djeteta u utrobi i možda nikada ne bi povjerovala bez intervencije djeteta u utrobi.

Također, ovdje opet možemo primijetiti koliko je velika i snažna vjera djeteta. Samo s takvom vjerom uistinu možemo Mariji reći da je rodila Boga, te s druge strane možemo Isusu reći da je Gospodin odnosno Bog. To je spasonosna vjera, ona se ne uči već se živi. Samo jedno dijete može biti tako živo i radosno, pa čak i u utrobi već može svojom vjerom iščekivati rođenje Gospodinovo.

Ovoga došašća, ovih posljednjih dana pa i sati, iščekujmo Gospodinovo rođenje vjerom djeteta kako bismo u trenucima susreta s Njime uistinu, iz srca i sa spasonosnom vjerom, mogli izustiti “Gospodine Isuse Kriste”!

Almir Pehlić, župnik

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s