Kada izgovaramo “Oče naš” ispovijedamo da je Bog naš otac a mi njegova djeca. Učenje da je Bog Otac je specifično u kršćanskom učenju. 

„… već ste primili duha posinjenja kojim vičemo Abba – Oče“ (Rimljanima 8, 15)

Pred nama će ovih dana biti molitva koju nas je sam Gospodin naučio moliti, molitva Gospodnja, ili Očenaš. Ona treba biti izgovarana svakoga dana u našoj dnevnoj pobožnosti, kako se to činilo u i u ranoj crkvi (Rani kršćanski spis Didache u VIII,3  govori da Očenaš treba moliti tri puta dnevno). No isto tako ona nam je uzor i svih ostalih molitava koje Crkva moli zajedno ili vjernici kao pojedinci.

Molitva Gospodnja sastoji se od tri glavna dijela: uvoda, prošnji i zaključka. Prošnji je sedam i svaku od njih ćemo posebno razmatrati.

No, krenimo s uvodom. Prve riječi ove molitve, po kojoj se ista i naziva jesu „Oče naš“.
Specifičnost kršćanskoga razumijevanja Boga i našeg odnosa prema Bogu jest da ga možemo nazivati „Oče“. Isus nas zapravo poučava da se Bogu obraćamo na isti način kao i On. Iako Bog, Krist je u isto je vrijeme i čovjek. Kao čovjek došao je biti jedan od nas, dakle brat naš. Njegov Otac jest i naš Otac.

VIDI: OČE NAŠ KOJI JESI NA NEBESIMA

Privilegija je da možemo moliti Oče naš

Obraćati se Bogu kao Ocu jest privilegija onih koji su po Kristu posinjeni u Božju obitelj. Svi su ljudi, po naravi djeca Božja, ali u duhovnom smislu, Ocem ga mogu nazivati samo oni koji su rođeni od Njega, odnosno posinjeni u Kristu. O tome nam govori Evanđelje po Ivanu 1, 12-13.

Isus nas uči da se Bogu obraćamo ne sa „Oče moj“ nego „Oče naš“. U vrijeme individualizma kada čak i pojedini vjernici smatraju da mogu živjeti svoj kršćanski život individualno, izvan zajednice vjernika, odnosno Crkve, Isus nas već na samome početku ove molitve poučava kako Bog nije samo „moj“ Otac već „naš“ Otac. Mi smo dio tijela Kristovog, a Njegovo je tijelo zajednica Njegova naroda. Pozvani smo moliti s drugima i za druge.

Naše zazivanje Boga „Oče“ govori nam kako naša vjera treba biti vjera djeteta koja je puna povjerenja u svoga zemaljskoga Oca, koja u njemu traži zaštitu i oslonac. Svaki dobar zemaljski otac želi dobro svojoj djeci. On ih voli, poučava i disciplinira. Opaža njihove potrebe i slabosti te ih vodi u procesu sazrijevanja. No, za razliku od zemaljskih očeva, nebeski je Otac savršen u svojoj ljubavi, svemoćan je u svojoj skrbi, ne čini greške u prosudbi i disciplinira nas za naše dobro (Biti kršćanin, pitanje 165, 166).

Ako nazivamo Boga Ocem, moramo i živjeti kao djeca Božja kako to kaže sv. Ciprijan Kartaški.

Sv. Ivan Zlatousti će reći:

Ne možete zvati svojim ocem Boga svake dobrote, ako vam srce ostane okrutno i neljudsko, jer u tom slučaju nemate u sebi obilježje dobrote Oca nebeskog.

Imati Boga za Oca, neprocjenjivo je blago. S tim saznanjem krenimo hrabro dalje kroz život. Nećemo biti sami niti u jednoj situaciji. Naš Otac će uvijek biti uz nas.

Pomolimo se:
Oče naš, hvala Ti da si nas posinio po sinu svome Isusu Kristu te da te i mi može zvati „Oče“. Očinski se brini za nas, vodi nas i discipliniraj. Podaj nam tog djetinjeg pouzdanja u Tebe kako bismo živjeli u slobodi djece Božje. Budi nam Otac u godini koja je ispred nas. Trebamo te. Po Kristu Gospodinu našem molimo. Amen.

Autor: Biskup Jasmin Milić