Pred nama je serija razmišljanja o Apostolskom vjerovanju.  Ovo je vjerovanje nastalo krajem Drugog stoljeća nakon Krista. Naziv “Apostolsko” nije zbog toga što su mu apostoli autori, već zato što je u njemu sažeto vjerovanje kako su ga apostoli primili i prenijeli drugima.Bio je to krsni obrazac ispovjedi vjere (dakle krštenici su njime potvrđivali što doista vjeruju) koji se nastao u Rimu, da bi se kasnije proširio po cijeloj kako Zapadnoj crkvi.

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao; treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela, i život vječni. -Amen

SINA NJEGOVA JEDINOGA…

«Ali kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom, da otkupi podložnike Zakona, da primimo posinjenje». (Gal 4, 4-5).

Za razliku od Krista koji je pravi, Jedinorođeni Sin Božji, mi smo usvojena, posinjena djeca Božja. Naše je posinjenje predodređeno u vječnom Božanskom planu: Apostol Pavao nam govori: «U ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isusu Kristu» (Ef 1, 5). 

Time što nas je posinio, Krist nas je oslobodio stare vlasti, vlasti Zakona koji nije imao moć opravdati nas i privesti nas Bogu. Nismo više u ropstvu: «Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji. Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovno budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba – Oče!» (Rim 8, 14-15). Dakle, stara vlast pod kojom smo bili je slomljena. Time što je čovjek bio u vlasti Zakona u biti je bio u vlasti grijeha. Apostol Pavao kaže: «Žalac je smrti grijeh, a snaga je grijeha u Zakonu.» (1 Kor 15, 56). Time što čovjek nije imao opravdanje u vršenju Zakona, pred sobom je imao samo osudu grijeha koja ga je uništavala. No Krist je došao osloboditi nas od osude Zakona, ponudivši nam milostivo sebe kao sredstvo opravdanja. Po Njemu možemo steći milost. Stoga više nismo pod vlašću tame grijeha. Činom posinjenja podvrgnuti smo novoj vlasti – Krist postaje naš Gospodin a Boga smijemo nazivati Oče.

Upravo zbog otkupljujućega djela koje je Krist za nas učinio i time nas oslobodio od svake moći đavlove, mi smo postali Kristova svojina. Mi dakle ne pripadamo sami sebi, već našem Spasitelju Isusu Kristu. Prisjetimo se opet prvoga i najvažnijega članka Katekizma: Moja jedina utjeha u životu i smrti jest da tijelom i dušom ne pripadam sebi, nego mojemu vjernom Spasitelju Isusu Kristu, koji je svojom skupocjenom krvlju u cijelosti platio za sve moje grijehe i oslobodio me od svake moći đavla, štiteći me tako, da ni jedna vlas s moje glave ne može pasti bez očeva znanja.

Time što nas je Bog posinio odnosno usvojio za svoju djecu, pred nas je stavio i određene odgovornosti. To što smo djeca Božja jest povlastica, privilegija koju nam Bog pruža. Mi smo dio Božje obitelji, za sva vremena. Nismo više djeca đavla (1 Iv 3, 10), djeca neposluha (Ef 5, 6). Odnosno djeca gnjeva ( Ef 2, 3). Mi smo Božja djeca koja smiju prebivati u Očevu domu , koja smiju pristupiti u Njegovu prisutnost, imati prisnost s Njim (još jedan razlog zašto nam ne trebaju posrednici u odnosu s Bogom). Možemo biti uvjereni da će nas Njegova očinska ruka voditi i brinuti, jer Bog sve čini za dobrobit svoje djece. No, naša je odgovornost postajati nalik Njemu. Bog nas ljubi i mi smo dužni ljubiti jedni druge, Bog se za nas žrtvovao i mi smo dužni žrtvovati se za Njega i jedni za druge.

Naša je odgovornost potpuno se povjeriti Božjem Očinskom staranju. Isus nam kaže u Mateju 6, 8: «…prije nego ga zamolite, zna Otac vaš što vam je potrebno». Tu su istinu, u svome vlastitom životu iskusili apostoli. Nakon mnogih napasti i stradanja, apostol Petar je mogao izjaviti: «Svu ‘svoju brigu bacite na njega’, jer se on brine za vas». (1 Pt 5, 7). Zato, donesimo sve svoje brige Ocu svome, potpuno se oslanjajući u Njegovo očinsko staranje za nas.

Naše posinstvo, kako smo već rekli, čini nas djelom Božje obitelji za cijelu vječnost. Apostol Pavao kaže: «Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji a subaštinici Kristovi – ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim – da s njim budemo i proslavljeni.» (Rim 8, 17). Da bismo jednoga dana bili dio te vječne budućnosti, svoj odnos s Bogom kao Ocem trebamo započeti na ovoj zemlji i u takvom odnosu ustrajati. Oni koji ustraju, ne samo da će i u vječnosti biti dio Božje obitelji već će s Kristom kraljevati za cijelu vječnost (2 Tim 2, 12).

Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link

Povezani članci:

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega- Razmatranje Apostolskog vjerovanja

Bog, Stvoritelj neba i zemlje – Razmatranje Apostolskog vjerovanja

Koje je značenje imena Isus? – Razmatranje Apostolskog vjerovanja

Krist-prorok, svećenik i kralj- Razmatranje Apostolskog vjerovanja

Što znači da je Krist sin Božji jedinorođeni? – Razmatranje Apostolskog vjerovanja

Naslovna fotografija: Pixabay