“O pozivu za službu zajednici” – Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.
ČLANAK 23
O pozivu za službu zajednici
„Nitko se ne smije drznuti javno propovijedati u zajednici ili dijeliti sakramente, ako prethodno nije pravovaljano pozvan i poslan. Pravovaljano pozvanim i poslanim moramo smatrati one koji su za taj posao odabrani i prihvaćeni od onih ljudi kojima je u zajednici dano ovlaštenje pozivati sluge i slati ih u vinograd Gospodnji.“
Autor našeg udžbenika smatra da je ovaj članak značajniji nego li se to čini na prvi pogled. Ne radi se o tome da je predmet rasprave članka bez nekog većeg značaja, već o tome da je on u svojoj osnovi mnogo jednostavniji i jasniji.
Svrha Članka 23 je pobijanje određenog shvaćanja, koje su držali brojni anabaptisti u 16. stoljeću, da je svatko tko vjeruje za sebe da je pozvan u službu automatski i ovlašten, ako ne i obavezan, da izvršava svoje dužnosti službenika evanđelja bez obzira da li se ili nije bilo koji crkveni autoritet s njim dogovorio o tome ili ga za to ovlastio.
Vidi i ovo: Može li se biti kršćanin bez crkve?
Takvo gledište i postupak mogu samo dovesti do zbrke i nereda u crkvi, te ima veliki potencijal da ostale vjernike dovede u duhovnu opasnost i tako ih ugrozi. Stoga ovaj članak predlaže potrebu za dvije stvari s obzirom na one koji će služiti zajednici: prvo, zahtijevanje vanjskog poziva i poslanja za službu; i drugo, jasno imenovanje i postavljanje od strane ovlaštenog autoriteta po kojem se takav poziv i poslanje mogu dogoditi na odgovarajući način.
Djelatni pojmovi u prvom dijelu članka su riječi „pozvan“ i „poslan“. Duhovni darovi i određene kvalifikacije koje neki pojedinac osjeća da posjeduje, moraju biti ovjereni ili posvjedočeni od strane crkve. Nadalje, mora postojati neka određena dužnost ili područje službe u koju su „poslani“ oni koji su „pozvani“. Zahtijeva se oboje, i poziv i poslanje. Ako neki mogu osjetiti da imaju određeni dar, prema čijem se onda sudu s obzirom na to crkva može usuglasiti – čak se ni za te osobe ne podrazumijeva da su doista u službi osim ako su poslane da izvrše poziv u nekom točno određenom području djelovanja.
Nadalje, oni koji imaju autoritet da izvrše „poziv“ i „poslanje“ su određeni da budu oni koji su propisno uspostavljeni i pravovaljani autoriteti crkve. Tada se može postaviti pitanje: „Tko su to točno oni?“ Na to važno pitanje nećemo odgovoriti ovdje, nego na drugom mjestu, naime, u Članku 36.
Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches
Prijevod s engleskog: Danijel Milas
Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.
Tekst 39 članaka vjere
Prethodni članci: 39 članaka vjere
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.