TUMAČENJE 39 ČLANAKA VJERE: Članak 25 – O sakramentima

Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.

Tekst 39 članaka vjere

Komentar na ostale članke vidi ovdje

ČLANAK 25

                                                    O sakramentima

„Sakramenti ustanovljeni od Krista nisu samo obilježja i znaci ispovijedanja vjere kršćana, već izvjesna sigurna svjedočanstva i djelotvorni znaci milosti i dobrohotnosti Božje prema nama, po kojima on sam nevidljivo u nama djeluje te našu vjeru u njega ne samo oživljava, već i snaži i učvršćuje.

Dva sakramenta je Gospodin naš Isus Krist ustanovio u Evanđeljima, to jest Krštenje i Večeru Gospodnju (Euharistiju).

Ostalih pet takozvanih sakramenata, odnosno Svetu potvrdu (krizmu), Ispovijed (sakrament pomirenja), Sveti red, Ženidbu i Bolesničko pomazanje (posljednju pomast), ne treba smatrati evanđeoskim sakramentima, jer su oni dijelom proizišli od odmetnutih  sljedbenika apostola, a dijelom predstavljaju životna pravila. Iako su ovi sakramenti odobreni u Svetom Pismu, oni nemaju isto značenje sakramenata kao što su Krštenje i Večera Gospodnja, jer ne posjeduju vidljivi znak ili obred ustanovljen od Boga.

Krist nije ustanovio sakramente da bismo u njih gledali, ili ih okolo nosili, već da bismo ih pravilno primali. Sakramenti imaju ozdravljujuću snagu ili djelovanje samo kod onih koji ih dostojno primaju. Oni koji ih nedostojno primaju, kako kaže Sveti Pavao, time sami sebi osudu pripremaju.“

Ovaj Članak, koji se u svom izvornom obliku nalazi u kompletu Članaka kralja Edwarda iz 1553. godine, započinje s navodom svetog Augustina:

„Naš Gospodin Isus Krist je zajedno sabrao društvo novih ljudi, sa samo nekoliko sakramenata, najjednostavnijih za obdržavanje i najizvrsnijih po značaju, kao što su Krštenje i Večera Gospodnja.“

Baš kao što i danas stoji, ovaj članak je postavljen da ostvari tri stvari:

1.Suprotstaviti se neispravnim stavovima anabaptista o sakramentima, te usporediti njihova pogrešna gledišta s istinitim stavovima.

2.Povući razliku između dva „Sakramenta evanđelja“ koja su određena od Gospodina i ostalih pet „takozvanih sakramenata“; i

3.Uspostaviti nužnost ispravnog određivanja onih koji primaju sakramente.

Prvi odlomak govori o ispravnom razumijevanju naravi sakramenata u usporedbi s manjkavim i iskrivljenim gledištima anabaptista. U svojoj uvodnoj izjavi Članak osuđuje i smatra nedostatnim bilo kakav antropocentrični pogled na sakramente. Sakramenti su doista odgovarajući znaci i iskazi našeg kršćanskog ispovijedanja, ali su oni i mnogo više od toga. Oni su „sigurni i pouzdani svjedoci“ milosti. Ova izjava povezuje Članke vjere s ujedinjenim svjedočanstvom reformatora 16. stoljeća, koji su držali da su sakramenti „verba visibilia“—vidljive riječi koje očituju, prenose i potvrđuju evanđelje milosti. Primjer ovog jasnog reformatorskog shvaćanja pruža nam izjava Jean Calvina iz njegovog djela „Institucije kršćanske religije“:

„Krštenje svjedoči da smo očišćeni i oprani; Gospodnja Večera pak svjedoči da smo otkupljeni.“  (Knjiga IV.xiv.22)

Obrazloženje koje Griffith-Thomas pruža u svojoj raspravi je od iznimne pomoći, stoga ću obimno navesti završni odjeljak iz predgovora s obzirom na raspravu iz Članka XXV kroz prizmu Članka 31:

„Riječ naviješta Krista uhu, sakramenti Ga naviještaju oku… Ne postoji ništa u Riječi što nije iskazano ili obuhvaćeno sakramentima, i ne postoji ništa u sakramentima što nije protumačeno i objašnjeno u Riječi…

„U Starome zavjetu Božja Riječ Abrahamu bila je popraćena savezom obrezanja, a Božja Riječ Izraelu savezom Pashe. To dvoje iziskuju vjeru u Božansku objavu od strane primatelja. Na isti je način u Novome zavjetu evanđelje povezano s dvije dotične uredbe, krštenjem i Gospodnjom večerom, pri čemu obje zahtijevaju vjeru u Božansko obećanje. Ovi sakramenti označavaju i zapečaćuju Božju vjernost Njegovim obećanjima, kao i našu vjeru u Njega. Kršćanstvo je vjera (religija) obećanja; Riječ je sredstvo obećanja, a sakramenti su potvrda toga.

„Stoga su sakramenti ujedno (a) izričaji čina onoga što i je nakana postojanja evanđelja; (b) zavjetni obredi u odnosu na Božja obećanja; (c) izričaji naše vjere u Boga u vidljivom obliku, pri čemu krštenje podrazumijeva vjeru koja prihvaća, a Gospodnja večera vjeru koja se pokorava; (d) u smislu prigodnog izričaja zajedništva između vjernika i Krista u društvenom obliku, pri čemu je krštenje sakrament koji uvodi u to društvo, a Gospodnja večera sakrament trajnog sudjelovanja u njemu.“ (344. str)

Pisac komentara u ovome odjeljku predviđa i treću stavku koja je napisana u uvodnom odjeljku Članka XXV, naime, da su sakramenti „djelatni znaci milosti“. Djelatni znak je znak koji provodi određeni učinak. Prema tome, sakrament nije samo vidljivi prikaz milosti; on je kanal milosti. On nije samo simbol koji predstavlja milost; on je sredstvo prenošenja milosti. Prema ovakvom rječniku može se uvidjeti da ovaj članak ima nakanu prenijeti istinu da su sakramenti stvarna sredstva milosti. Članak to sve govori zato što i Biblija to isto govori. Prema rječniku Svetog Pisma, za one koji primaju sakramente se kaže da posjeduju one stvarnosti koje sakramenti označavaju. Na primjer, u Prvoj Petrovoj poslanici 3:21, vezano za Krštenje stoji: „… ono što sada spašava i vas – nije uklanjanje tjelesne nečistoće, nego Bogu upravljena molitva za dobru savjest, uskrsnućem Isusa Krista, koji, uzašavši na nebo, sjedi s desne strane Božje, pošto je sebi pokorio anđele, vlasti i sile.“

Stvarno posjedovanje stvarnosti koju Krštenje označava Petru je od iznimne važnosti, jer to treba pružiti sigurnost i pouzdanje skupini kršćana koji prolaze kroz vatrene kušnje. Na sličan način rječnik svetog Pavla u Prvoj poslanici Korinćanima prenosi shvaćanje da oni koji primaju Gospodnju večeru posjeduju stvarnost koju taj sakrament  označava.

„Zar nije posvećeni kalež koji posvećujemo zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim?“ Upravo je stvarnost ovakvog sudjelovanja ono što daje silu apostolovom argumentu, da je neprimjereno – doista, da je nemoguće, istovremeno sudjelovati za stolom Gospodnjim i „stolom vražjim“. Za one koji primaju sakramente se podrazumijeva da posjeduju stvarnosti koje sakramenti označavaju.

Nadalje, ovaj članak tvrdi da je način na koji Bog djeluje u sakramentima nevidljiv: odnosno, duhovan i otajstven. Tako Richard Hooker kaže da “se svidjelo Bogu iskazati na razborit način one blagoslove koji su neshvatljivi.“ (Laws of Ecclesiastical Polity, V.c.47) Da se ova tvrdnja čvrsto imala na umu, mnoge nekorisne i štetne tvrdnje o sakramentima su se mogle izbjeći.

Konačno, u svom uvodnom odlomku Članak 25 određuje učinak koji sakramenti imaju u smislu „žurne hitnosti“ (u slučaju krštenja) i „osnaživanja i potvrđivanja“ naše vjere (u slučaju euharistije).

Drugi odlomak članka uspostavlja razliku između dva sakramenta evanđelja i ostalih obreda „takozvanih sakramenata“. Pojam „sakrament“ je obično korišten za neku svetu stvarnost koja leži ispod vidljivog i opipljivog znaka. Riječ dolazi od latinske riječi „sacramentum“.Grčka istoznačnica te riječi je „mysterion“. Kada se ovi pojmovi koriste u širem smislu, može vidjeti da su mnoge stvari „sakramentalne“. Ali te „sakramentalnosti“ nisu istoga reda ili vrste kao Krštenje i Večera Gospodnja: od Gospodina određeni sakramenti evanđelja. Poput nekih određenih sakramentalnih obreda koji su navedeni u članku, za koje se kaže da su proizašli od „lošeg oponašanja“ apostola (kao na primjer Posljednja pomast, koja je izopačenost apostolske prakse pomazivanja bolesnika; i Pokora, koja je iskrivljena provedba neophodne i odgovarajuće discipline). Za ostale sakramentalne obrede se kaže da su „oblici života odobreni u Pismu“, kao što su Ženidba i Sveti red. Uzgredno rečeno, nije u cijelosti jasno kako bi trebalo u ovom kontekstu razumjeti Svetu potvrdu. Rječnik Knjige molitava vezan za obred Svete potvrde poziva se na apostolski presedan za obavljanje obreda. Knjiga molitava se nikako ne bi jasno pozivala na apostolski primjer vezano za daljnje nastavljanje obreda Svete potvrde, a da je Članak vjere pri tome htio reći da je ovo točno određeno nasljedovanje apostolskog primjera bilo izopačeno. U drugu ruku ipak, ne postoji nikakav smisao po kojem Svetu potvrdu treba shvatiti kao „oblik života koji je dopušten u Pismima“. Kako ćemo povezati Svetu potvrdu s onim što članak govori nije jasno u cijelosti, osim što možemo reći da ga je potrebno razlikovati od „dva sakramenta koja je ustanovio Krist, naš Gospodin u evanđelju, to jest Krštenje i Večeru Gospodnju“.

Posljednji odlomak ovog članka proizlazi iz problematike shvaćanja da je srednjovjekovna crkva vodila ljude da se jednostavno zadovolje mehaničkim činom primanja sakramenata. I čineći tako, crkva je ohrabrivala vjernike da gledaju na sakramente kao na magične čari. Ova konačna izjava članka, stoga, donosi u fokus pitanje dostojnog i vjernog primanja. Kao i Riječ, koja je uvijek djelotvorna, sakramenti također imaju nepogrešivu djelotvornost. Ali ta djelotvornost nekad može biti negativna i osuđujuća prije nego li pozitivna i izgrađujuća, ovisno o vjeri. Unutar konteksta Saveza milosti, poslušan odgovor vjere donosi blagoslov, a neposlušna nevjera dovodi do prokletstva. Još jednom će nam biti od pomoći razmatranje Griffith-Thomasa-a vezano za ovu stavku:

„Sakramenti su poruke od Boga čovjeku, koje u sebi nose posebno obećanje… Moramo inzistirati da je isto korištenje djelatne milosti duhovno beskorisno osim ako vjera nije udružena s milošću. Moramo biti jednako oprezni kako bi izbjegli pogrešku da raznovrsna djelatna milost izvlači svoju snagu iz vjere primatelja, pri čemu je oni, jednostavno rečeno, crpe od samog Boga. Kao što je već ispravno navedeno, vjera „uzima“ milost koju nudi Bog, ali vjera ne „stvara“ tu milost.“ (364. str)

Sakramenti evanđelja su, stoga, sigurna i pouzdana djelatna milost. Ali milost mora biti shvaćena da dolazi, ne od sakramenata samih po sebi, nego od Krista.

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s