O Večeri Gospodnjoj. Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.

ČLANAK 28

O Večeri Gospodnjoj

„Večera Gospodnja nije samo znak međusobne ljubavi kršćana, već sakrament našeg otkupljenja smrću Kristovom. Tako je Večera Gospodnja za one koji je dostojno i pobožno primaju kruh kojeg lomimo – zajedništvo tijela Kristovog, i kalež blagoslova – zajedništvo krvi Kristove.  Transsupstancijacija ili preobražaj supstancije kruha i vina u Euharistiji ne može se dokazati u Svetom Pismu, već je u suprotnosti s jasnim riječima Svetog Pisma, izvrće prirodu sakramenta, a dosad je dala povoda raznim praznovjerjima. Tijelo Kristovo se u Euharistiji daje, prima i jede samo u nebeskom i duhovnom smislu. Vjera je pak sredstvo kojim se tijelo Kristovo u Večeri Gospodnjoj prima i blaguje. Sakrament Večere Gospodnje nije po Kristovoj ustanovi očuvan zato da bi ga se nosilo uokolo, uzdizalo i štovalo.“

Ovaj članak je jasno podijeljen na četiri dijela, koji se bave sljedećim pitanjima:
1.) Značenje Euharistije
2.) Doktrina transsubstancijacije
3.) Narav Kristove prisutnosti u sakramentu
4.) Određene prakse koje se povezuje s Euharistijom

U prvom dijelu ovaj članak počinje na sličan način kao i prethodni koji je govorio o Krštenju: to jest, da potvrđuje aspekt Euharistije, koji iako je točan, u isto vrijeme je označen kao neodgovarajući. Aspekt koji je potvrđen mogli bismo nazvati horizontalna dimenzija Euharistije: njezina uloga je „znak ljubavi koju kršćani trebaju imati međusobno jedan prema drugome.“

Kao sakrament evanđelja, Gospodnja večera je obrok pomirenja. Ovaj je koncept izvrgnut ruglu kada su u obred uključene osobe koje nisu „u ljubavi i milosrđu sa svojim bližnjima“. Stoga se crkveni službenik ispravno upućuje da „ Svaka osoba koja se predstavlja kao sudionik svete Euharistije ne bi smjela biti pridružena zlonamjernim i otvorenim sukobima sa svojim bližnjima, ili kakvog drugog ozbiljnog i otvorenog grijeha bez pokajanja…“

Euharistijski objed je „zajedničko učešće“ – koinonia – izričaj zajedništva i obostranog sudioništva u ljubavi, koju bi kršćani trebali imati jedan prema drugome. Ali ne radi se samo o tome. To je „sakrament našeg otkupljenja smrću Kristovom.“ Kao takva, Euharistija prvenstveno ima vertikalnu dimenziju, kao što smo vidjeli da ima i Krštenje. Sakrament je Božja uredba. To je „djelotvoran znak milosti“ pri čemu Bog „djeluje nevidljivo u nama“. Kao djelotvoran znak, on sa sobom povlači svoj vlastiti učinak.

Pomoću sakramenta Bog nas dovodi u stvarno posjedovanje stvarnosti koje on označava. Stoga je „kruh koji lomimo zajedništvo tijela Kristovog; također i kalež blagoslova je zajedništvo krvi Kristove.“

Rječnik ovog Članka je stvarni sakramentalni jezik samog Svetog Pisma – u ovom slučaju to je jezik Prve poslanice Korinćanima 10. poglavlje. Ali iako istovremeno Članak odvažno govori takvim jezikom sakramentalne stvarnosti, također pomno razlikuje između onoga što se podrazumijeva tim jezikom i onoga što je Crkva u Rimu naučavala.

Vidi i ovo: Večera Gospodnja kao znak

Na sastanku trinaestog zasjedanja u listopadu 1551, Sabor u Trentu odlučio je sljedeće:
„…Po posvećenju kruha i vina, dolazi do pretvorbe čitave materije kruha u materiju tijela Krista našeg Gospodina, i čitave materija vina u materiju Njegove krvi; a ta pretvorba se, po Svetoj Katoličkoj Crkvi, pogodno i prikladno naziva transsupstancijacija.“

Ali bez obzira na odluku Sabora u Trentu, Članak koji jasno potvrđuje sakramentalnu stvarnost također jasno poriče doktrinu transsubstancijacije, i to na sljedećim osnovama:

1.) To se ne može dokazati Svetim Pismom. Isprazno je tražiti u Pismima bilo kakvo Aristotelovsko razlikovanje između „materije“ (supstancije) i „oblika“ (akcidencije), ili bilo kakav koncept u kojem unutarnja bit neke stvari može proći kroz preobrazbu u nešto potpuno drugačije, pri čemu njezina vanjska svojstva i dalje ostaju ono što su bila.

2.) Tvrdnja transsubstancijacije je u „suprotnosti s jasnim riječima Svetog Pisma“, zato što Sveto Pismo nastavlja govoriti o kruhu kao kruhu (vidi Prva Korinćanima 11:26-28).

3.) Pojam transsubstancijacije „izvrće prirodu sakramenta“, jer više ne postoji „vanjski, vidljivi znak unutarnje, duhovne milosti“; nego su znak i stvarnost koja ga označava postali jedno, a otajstveni odnos između njih je ukinut.

Nakon što je porekao zabludu trassubsancijacije, Članak oprezno nastavlja dalje te jasno potvrđuje da je Krist, unatoč tomu, istinski prisutan i istinski primljen u Euharistiji. Ali Njegova prisutnost i primanje su potvrđeni na način koji nadilazi razinu smisla i očitovanja, po djelovanju Duha Božjega. Stoga je veoma važno točno shvatiti što Članak govori. Krist je prisutan u Euharistiji, i Krist se doista, objektivno prima.

Potrebno je istaći da su duhovne stvarnosti ipak objektivne zbog svoje duhovne suštine. Ono što Članak opisuje kao „nebeski i duhovni način“ nipošto se ne može prevesti kao nešto „nestvarno“ ili „egzistencijalno subjektivno“, bez da se pri tome dovede u sumnju cjelokupnu objavljenu vjeru i ono natprirodno. Kristova prisutnost u Euharistiji je stvarna; i u Euharistiji On se doista prima; premda, na način koji nadilazi granice poimanja naših mogućnosti smisla i opažanja.

A način na koji se tijelo Kristovo prima i blaguje na Večeri je – vjera. Presudna stvar koju treba zapaziti u ovoj izjavi je kako ona potvrđuje da je vjera način na koji se objektivno prisutan Krist prima, a ne kao posredni čimbenik koji nekako stvara Njegovu prisutnost. Krist je na Večeri prisutan. A vjera nije ta koja to tako čini. Niti odsutnost vjere poništava Njegovu prisutnost. Bog je taj koji čini sakrament – mi ne. I Bog čini Sakrament učinkovitim. Ali način na koji mi primamo ono što nam Bog daje u sakramentu – a to je sam Krist – način na koji primamo jest vjera.

Zapazite jasno, ako hoćete, kako se Članak zadovoljava time da se pitanje ove rasprave ovdje prekine. Nikakvu posljedičnu tvrdnju, obzirom na ono što je rečeno, doktrina o transsupstancijaciji ne može ponuditi. Niti jedan pokušaj da se objasni Kristova prisutnost u Euharistiji nije uopće učinjen. Njegova prisutnost nije objašnjena, ona je jednostavno prihvaćena kao činjenica. Način i metoda nisu objašnjeni. Članak se zadovoljava time, kao što bi i mi trebali, da prihvaća stvarnost otajstva.

U svom zaključnom iskazu, Članak 28 se bavi određenim praksama koje su povezane s Euharistijskim običajima u srednjovjekovnoj crkvi. „Rezervacija“ sakramenta koja se osporava treba se razumjeti u svjetlu praksi koje su spomenute neposredno kasnije: naime, štovanje Kristove prisutnosti u sakramentu tako da se nosi u procesiji, uzdizanje poradi štovanja ili obožavanja.

Rezervacija posvećenih elemenata za pričest bolesnih, što je bilo praksa rane Crkve, bila je zapravo dopuštena u Prvoj Knjizi molitvi Edwarda VI (1549), sve dok je postojalo slavlje Svete Pričesti na isti dan. Ali u toj istoj Knjizi Molitvi iz 1549, blagdan Tijela Kristovog/Tjelova (Corpus Christi) je uklonjen zajedno s nošenjem posvećene hostije u procesiji u svrhu štovanja, jasno očitujući ono što je namijenjeno negiranju u zaključnoj misli ovog Članka.

Budući da je osporena Kristova tjelesna prisutnost u elementima kruha i vina, bilo kakva korist od tih elemenata kao predmeta štovanja ili slavljenja je u suprotnosti s prirodom i svrhom samog sakramenta.

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.

Tekst 39 članaka vjere
Prethodni članci: 39 članaka vjere

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.