O Žrtvi Kristovoj. Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.
ČLANAK 31.
O jedinstvenoj žrtvi Kristovoj na križu
„Jednom učinjena Kristova žrtva je ono savršeno otkupljenje, pomirenje i zadovoljština za sve grijehe čitavog svijeta, kako za istočni grijeh tako i za počinjene grijehe. Ne postoji nikakva druga pokora za grijehe osim ove. Stoga su misne žrtve, za koje se obično kazivalo da u njima svećenik žrtvuje Krista poradi otkupljenja kazne ili krivnje živih i mrtvih, klevetničke izmišljotine i moralno štetne prijevare.“
Svrha ovoga Članka je jasna i izravna: naime, potvrditi savršenu dostatnost Kristovog otkupljenja učinjenog jedanput zauvijek po Njegovoj vlastitoj žrtvi na križu; i opovrgnuti one teorije Euharistijske žrtve koje to poriču, i koje su dovele do teških praktičnih zloporaba u Crkvi.
Rječnik prve rečenice Članka nosi značajnu sličnost s uvodom Molitve Posvete u Knjizi molitvi euharistijske službe:
„Svemogući Bože, naš nebeski Oče, koji si po Svom blagom milosrđu dao svoga jedinorođenog Sina Isusa Krista da pretrpi smrt na križu poradi našeg otkupljenja; koji je tako učinio (svojom jedinom žrtvom kojom je prinio samog Sebe) potpunom, savršenom i dostatnom žrtvu, prinos i zadovoljštinu za grijehe čitavog svijeta…“
Ovaj rječnik je zasigurno u potpunom skladu s učenjem Novoga zavjeta – posebice s naglaskom pisca poslanice Hebrejima, što je uočljivo prilikom usporedbe sa redcima u poslanici Hebrejima 7, 26-27; 9, 11-14,24-28 i 10, 10-14. Jasno je dakle, kako riječi Članka (kao i Euharistijske liturgije) isključuju bilo kakav koncept Euharistijske žrtve koja bi nadomjestila ili nešto pridodala Kristovoj žrtvi učinjenoj na križu jedanput zauvijek.
Razlog koji čini ovu tvrdnju neminovnom jesu privatne mise srednjovjekovnog crkvenog sustava, kao i shvaćanje koje ih promiče. To shvaćanje je obrađeno u Augsburškom vjeroispovijedanju (II.iii):
„Krist je svojom mukom učinio zadovoljštinu za istočni grijeh, te ustanovio misu, na kojoj može biti učinjen prinos žrtve za svakodnevno učinjene grijehe, bilo za smrtne ili lakše grijehe.“
Vidi i ovo: Krist – Veliki svećenik
Iako Sabor u Trentu nije ništa govorio po tom pitanju narednih deset godina nakon što je ovaj Članak sastavljen, te kada je konačno objavio svoju odluku, zastupao je isto stajalište koje je očigledno bilo poznato Cranmeru i ostalim reformatorima. Griffith-Thomas navodi odluku sabora u Trentu (416 str), koja uključuje izjavu kako je žrtva na misi „istinski pomirbena“ (vere propitiatorium), po kojoj je Gospodin „udobrovoljen prinosom ove žrtve“, i stoga je žrtva ispravno pružena „ za grijehe, kazne, zadovoljštine, kao i za ostale nedostatke živih, ali i za one koji su preminuli u Kristu, koji nisu još u potpunosti očišćeni.“
Takvo stajalište ovaj Članak osuđuje kao bogohulnu izmišljotinu koja opovrgava cjelovitost i dostatnost Kristovog otkupljenja; te kao opasnu obmanu koja poziva ljude da stave svoje pouzdanje u nešto što nije istinito, prikazujući pomirbenu žrtvu koju nije moguće učiniti.
Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches
Prijevod s engleskog: Danijel Milas
Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.
Tekst 39 članaka vjere
Prethodni članci: 39 članaka vjere
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.