Mogu li se svećenici ženiti. Ovaj članak “O ženidbi svećenika” daje nam odgovor na ovo pitanje.
Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.
ČLANAK 32.
O ženidbi svećenika
„Biskupima, prezbiterima i đakonima nikakvom božanskom zapovijedi nije propisano niti da se zavjetuju na samački život, niti da se uzdržavaju od ženidbe. Zato je njima , kao i svim ostalim kršćanima, dopušteno ulaziti u ženidbeni savez prema vlastitoj prosudbi, ako je to prema njihovoj ocjeni od koristi za pobožnost.“
Ovaj Članak donosi dva iskaza, i oba su prilično jednostavna i jasna. Na prvom mjestu stoji izjava da Sveto Pismo ne zabranjuje brak za svećenstvo. Za ovu tvrdnju čak i najčvršći zagovornici svećeničkog celibata ne mogu dati ozbiljniji prigovor. Doista, Rimska crkva se nije nikada službeno opredijelila na bilo što drugo, osim tvrdnje kako je svećenički celibat aspekt crkvenog prava.
Vidi i ovo: Smiju li svećenici biti oženjeni?
Drugi iskaz koji stoji u Članku kaže da je brak zakonit za bilo kojeg od članova svećenstva koji to smatraju korisnim. Ovo načelo stoji u izravnom proturječju s odredbom „Šest članaka“ iz 1539 („bič sa šest konopa“), koji tvrdi da „svećenici, nakon što prime svećenički red, kao i prije, se po zakonu Božjem ne smiju ženiti“. Četiri godine nakon toga, 1543. u „Knjizi Kralja“ je zapisano da bračni status „nije zapovjeđen kao nužan za svakog pojedinog čovjeka, već je ostavljen na slobodu svakom čovjeku, spašavajući svećenike i druge, koji su iz vlastite slobode, po svjesno učinjenom zavjetu izabrali stanje uzdržavanja, koji, prema svom vlastitom slobodnom izboru mora slobodno i voljno nastaviti u istome.“
Kakogod, kao dio ranih reformacijskih djelovanja koja su započela u prvoj godini vladavine kralja Edwarda VI, statut od „Šest članaka“ je poništen, a izjava koja slijedi je odobrena: „Da svi takvi kanoni, zakoni, statuti, uredbe, uporabe i običaji, do sada učinjeni, korišteni ili upotrebljeni, koji zabranjuju bilo kojoj osobi da sklopi brak ili osudi već sklopljen brak s bilo kojom osobom, bilo kakvo zavjetovanje svećenstva, djevičanstva ili udovištva, od sada će prestati i biti potpuno nevažeće.“
Reformatori Crkve Engleske zasigurno nisu bili zaboravni s obzirom na činjenicu da je svećenički celibat bio prakticiran u širim područjima Crkve kroz stoljeća, te da se iskazi protiv dozvole braka za svećenstvo pojavljuju u povijesti Crkve još od vrlo ranog vremena. Kakogod, engleski reformatori su poput onih na kontinentu jasno prepoznali zla i zloporabe koje su pratile sve više rastuće kruto pravilo svećeničkog celibata.
I doista su prepoznali da iako je zabrana braka za svećenstvo imala dug mandat i široku podršku, praksa svećeničkog celibata nije bila ništa drugo doli stvar crkvene discipline, i stoga ( u smislu Članka 34. ovih istih Članaka Vjere) je bila jedna od „crkvenih predaja“ koje „se mogu mijenjati ovisno o različitosti zemalja, vremena i običaja, samo ako nisu zapovjeđeni u suprotnosti s Riječju Božjom“.
Doista kako i Grifith-Thomas primjećuje, može se učinkovito prosuditi da se „za duhovni i pastoralni rad u novozavjetnom smislu priroda muškarca obično ispravno razvija kroz utjecaj ženstvenosti, te je stoga on osposobljen da bolje radi svoj posao.“
Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches
Prijevod s engleskog: Danijel Milas
Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.
Tekst 39 članaka vjere
Prethodni članci: 39 članaka vjere
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.