Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.
Komentar na ostale članke vidi ovdje
ČLANAK 33.
Da isključene valja izbjegavati
„Onoga tko je javnom objavom Crkve pravedno isključen i ekskomuniciran iz Crkvene zajednice, njega svi vjernici imaju smatrati nevjernikom i poganinom, sve dok se javnim kajanjem ne iskupi i dok ga nadležna osoba ponovo ne primi u Crkvu.“
Svrha ovog Članka je potvrditi pravo Crkve da provodi disciplinu, te da isključi nedostojne osobe iz Tijela. To pravo se provodilo i u židovskoj zajednici, kao što je očito u navodima u Postanku 17, 4 i Ezri 10, 8. Krist je jasno namjeravao da ista takva vrsta autoriteta bude izvršavana od strane Crkve koju je došao osnovati, kao što se može i dokazati iz Njegovog naučavanja u evanđelju po Mateju 18, 15-17.
Apostoli su, sljedeći naučavanje našeg Gospodina, provodili takvu disciplinu vezano s njihovom službom u Crkvi, kao što se može i potvrditi u Prvoj poslanici Korinćanima 5, 2-7 i u Prvoj poslanici Timoteju 1, 19-20. Svrha takve discipline je dvostruka: 1) zaštititi Tijelo Kristovo od opasnosti zlog širenja zaraze kroz organizam, ugrožavajući tako njegovo zdravlje; i, 2) zbog dobrobiti samog počinitelja, da bi vremeniti sud i uklanjanje od ugodne sigurnosti zavjetnog zajedništva, posredstvom milosti, njega ili nju doveli do pokajanja i promjene mišljenja. Ostali novozavjetni redci koji se bave ovom tematikom su poslanica Rimljanima 16, 17; Druga poslanica Solunjanima 3, 14; Poslanica Titu 3, 10; i Druga Ivanova poslanica 10. Također se može razmotriti, vezano za ovu temu, izricanje „anatheme“ u Poslanici Galaćanima 1, 8-9 i u Prvoj poslanici Korinćanima 16, 22.
Potrebno je u iskazu Članka posebno zapaziti kako je cilj valjane crkvene discipline pomirenje i obnova, a ne odmazda i kazna. Nadalje je potrebno uočiti da Članak uspostavlja jasno načelo koje je iskustvo Crkve dokazalo primjerom, naime, da je crkvena disciplina djelotvorna jedino kada je podržana „čitavim mnoštvom vjernih“ – to jest, čitavim Tijelom Kristovim. Kao što Griffith-Thomas ukazuje da se, u drevnoj Crkvi, ekskomunikacija iz jednog ogranka crkve smatrala kao ekskomunikacija iz čitave Crkve. I bilo koja crkva koja bi primila ekskomuniciranu osobu smatrala bi se šizmatičnom.
Crkve koje izgube svoj smisao za katolicitet, odnosno cjelokupno jedinstvo, te uzajamnu međuovisnost i odgovornost sa svima onima koji prizivlju ime Kristovo, potkopavaju sposobnost čitave Crkve da učinkovito provodi disciplinu, i stoga ometaju da Crkva obavlja svoju duhovnu misiju i službu. Doista, provedba discipline je sastavni dio crkvenog prava propovijedanja Riječi i obveze podjele sakramenata, koji su oznake njezinog identiteta kao prave Crkve Isusa Krista. Gubitak učinkovite discipline je gubitak identiteta za Crkvu kao Crkvu, i posljedično tome predstavlja odricanje od njezinog poziva i službe.
Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches
Prijevod s engleskog: Danijel Milas
Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.