TUMAČENJE 39 ČLANAKA VJERE: Članak 33. – Da isključene valja izbjegavati

Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.

Tekst 39 članaka vjere

Komentar na ostale članke vidi ovdje

ČLANAK 33.
Da isključene valja izbjegavati

„Onoga tko je javnom objavom Crkve pravedno isključen i ekskomuniciran iz Crkvene zajednice, njega svi vjernici imaju smatrati nevjernikom i poganinom, sve dok se javnim kajanjem ne iskupi i dok ga nadležna osoba ponovo ne primi u Crkvu.“

Svrha ovog Članka je potvrditi pravo Crkve da provodi disciplinu, te da isključi nedostojne osobe iz Tijela. To pravo se provodilo i u židovskoj zajednici, kao što je očito u navodima u Postanku 17, 4 i Ezri 10, 8. Krist je jasno namjeravao da ista takva vrsta autoriteta bude izvršavana od strane Crkve koju je došao osnovati, kao što se može i dokazati iz Njegovog naučavanja u evanđelju po Mateju 18, 15-17.

Apostoli su, sljedeći naučavanje našeg Gospodina, provodili takvu disciplinu vezano s njihovom službom u Crkvi, kao što se može i potvrditi u Prvoj poslanici Korinćanima 5, 2-7 i u Prvoj poslanici Timoteju 1, 19-20. Svrha takve discipline je dvostruka: 1) zaštititi Tijelo Kristovo od opasnosti zlog širenja zaraze kroz organizam, ugrožavajući tako njegovo zdravlje; i, 2) zbog dobrobiti samog počinitelja, da bi vremeniti sud i uklanjanje od ugodne sigurnosti zavjetnog zajedništva, posredstvom milosti, njega ili nju doveli do pokajanja i promjene mišljenja. Ostali novozavjetni redci koji se bave ovom tematikom su poslanica Rimljanima 16, 17; Druga poslanica Solunjanima 3, 14; Poslanica Titu 3, 10; i Druga Ivanova poslanica 10. Također se može razmotriti, vezano za ovu temu, izricanje „anatheme“ u Poslanici Galaćanima 1, 8-9 i u Prvoj poslanici Korinćanima 16, 22.

Potrebno je u iskazu Članka posebno zapaziti kako je cilj valjane crkvene discipline pomirenje i obnova, a ne odmazda i kazna. Nadalje je potrebno uočiti da Članak uspostavlja jasno načelo koje je iskustvo Crkve dokazalo primjerom, naime, da je crkvena disciplina djelotvorna jedino kada je podržana „čitavim mnoštvom vjernih“ – to jest, čitavim Tijelom Kristovim. Kao što Griffith-Thomas ukazuje da se, u drevnoj Crkvi, ekskomunikacija iz jednog ogranka crkve smatrala kao ekskomunikacija iz čitave Crkve. I bilo koja crkva koja bi primila ekskomuniciranu osobu smatrala bi se šizmatičnom.

Crkve koje izgube svoj smisao za katolicitet, odnosno cjelokupno jedinstvo, te uzajamnu međuovisnost i odgovornost sa svima onima koji prizivlju ime Kristovo, potkopavaju sposobnost čitave Crkve da učinkovito provodi disciplinu, i stoga ometaju da Crkva obavlja svoju duhovnu misiju i službu. Doista, provedba discipline je sastavni dio crkvenog prava propovijedanja Riječi i obveze podjele sakramenata, koji su oznake njezinog identiteta kao prave Crkve Isusa Krista. Gubitak učinkovite discipline je gubitak identiteta za Crkvu kao Crkvu, i posljedično tome predstavlja odricanje od njezinog poziva i službe.

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s