TUMAČENJE 39 ČLANAKA VJERE: Članak 34. – O crkvenim predajama

Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.

Tekst 39 članaka vjere

Komentar na ostale članke vidi ovdje

                                                         

ČLANAK 34.

O crkvenim predajama

„Nije po svaku cijenu nužno da su predaje i obredi posvuda isti ili potpuno jednaki. Naime, predaje i obredi su oduvijek bili raznoliki i mogu se mijenjati ovisno o različitosti zemalja, vremena i običaja, samo ako nisu zapovjeđeni u suprotnosti s Riječju Božjom. Onaj tko namjerno i vlastitom voljom javno krši predaje i obrede koji nisu protivni Riječi Božjoj i koji su potvrđeni, za opomenu drugima treba biti izvrgnut javnom prijekoru kao osoba koja griješi protiv općeg poretka Crkve, ne poštuje njezin vrhovni autoritet i šteti svijesti slabije braće.

Svaka regionalna ili nacionalna Crkva ima pravo uvoditi, mijenjati ili ukidati crkvene obrede ili rituale koji su uređeni samo čovjekovim autoritetom, kako bi se sve činilo poradi poučavanja.“

Poput ostalih članaka i ovaj je dvosjekli mač. U jednom pravcu on učinkovito siječe Rimsku crkvu, koja je željela opovrgnuti legitimitet Reformirane crkve u Engleskoj, baš kao i ostalima koji odstupaju od njezinih utvrđenih predaja i obreda. Crkva nije vezana nikakvim pravilom apsolutne ujednačenosti koje nadilazi vrijeme i prostor. Doista, Crkva Kristova jest, i uvijek je bila, obilježena velikom raznolikošću s obzirom na običaje i predaje; i uvidjela je kako je prikladno mijenjati te predaje i običaje onoliko koliko su joj dozvoljavali vrijeme i okolnosti. Raznolikost nije bezuvjetna prijetnja jedinstvu. A jedino je Bog nepromjenjiv. Običaji i predaje se mogu razlikovati, i mogu se mijenjati.

Kakogod, Članak je podjednako izravan tvrdeći da kada određeni ogranak Crkve uspostavi običaj ili predaju unutar područja svoje pravne nadležnosti, a takav običaj ili predaja nije u neskladu s jasnim naučavanjem Svetog Pisma, niti jedan pojedinac ili skupina nemaju slobodu prekršiti ili povrijediti ono što je ustanovljeno općim redom i disciplinom. Reformatori 16. stoljeća se nisu samo suočavali s tvrdnjama crkve u Rimu kako sve njezine ustanovljene predaje bile obvezujuće za svakoga, u svakom vremenu i na svakom mjestu; Reformatori su se također morali suočiti s anabaptistima i „nekonformistima“, koji su bili i više nego spremni da uzmu stvari u svoje ruke, te da zanemare ili ospore bilo koju ili čak sve predaje i obrede koje pojedinačno ne odobravaju. Ali običaji, prakse i predaje koje nisu ustanovljene od samog pojedinca, privatni autoritet od strane pojedinca ili privatna odluka ne smiju zanemariti ili ukinuti. Stoga, kao što je i jasno navedeno u naslovu prve Knjige Zajedničkih molitvi (1549.), stoji da:

„…Iako se držanje ili ukidanje obreda po sebi može smatrati malom stvari, ipak  samovoljan i prezriv prekršaj, te povreda općeg reda i discipline nisu malen prijestup pred Bogom. Neka sve što se čini među vama, kako kaže sveti Pavao, bude pristojno i u određenom redu: određivanje takvog reda ne proizlazi od privatne osobe; stoga neka nitko ne uzima u svoje ruke, niti da određuje niti da mijenja išta od javnog ili općeg reda u Kristovoj Crkvi, osim ako je zakonito pozvan i postavljen da to čini.“

Crkvi s pravom pripada da u svojoj pastoralnoj i učiteljskoj službi određuje što je potrebno činiti „poradi izgrađivanja“. A niti jednom pojedincu nije dano pretpostavljati da su on ili ona mudriji od Crkve, ili iznad njezinog autoriteta da osporavaju, proturječe ili ukidaju ustanovljeni opći red.

S obzirom na pitanje običaja i predaja, Richard Hooker, suočavajući se s reakcijama puritanaca, zapisuje četiri jednostavna načela koja Griffith-Thomas sažima na 442. stranici našeg teksta. Načela su izvađena iz Laws of Ecclesiastical Polity, knjiga V, od 6-9 poglavlja.

  • Treba prihvaćati sve ono što ističe i promiče pobožnost, bez obzira na neznatne poteškoće koje pri tome mogu nastati.
  • U stvarima koje se ne pokazuju potpuno prikladnima, sud antike (starine) može ispravno presuditi o njihovom prihvaćanju i zadržavanju.
  • Nezavisno o božanskom zakonu, jasnom argumentu i javnim neugodnostima, autoritet Crkve će, zajedno s pravim Kristovim sljedbenicima, ispravno prosuditi o tome.
  • Ako to zahtijevaju nužnost ili korisnost, određeni obredi s vremena na vrijeme mogu biti izostavljeni.

 

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s