Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.
Komentar na ostale članke vidi ovdje
ČLANAK 35.
O homilijama
„Drugi svezak homilija, čije smo pojedinačne naslove u nastavku dodali ovom članku, sadrži blažen i zdrav nauk, potreban našem vremenu, kao što je to bio i prvi svezak homilija izdan u vrijeme Edwarda VI. Stoga procjenjujemo da će svećenici u crkvama marljivo i jasno čitati homilije, kako bi ih puk mogao razumjeti.“
Naslovi homilija:
1) O pravoj uporabi crkve
2) Protiv idolopoklonstva
3) O popravljanju i očuvanju čistoće crkve
4) O dobrim djelima: najprije o postu
5) Protiv neumjerenosti i opijanja
6) Protiv pretjerane raskoši u odijevanju
7) O molitvi
8) Mjesto i vrijeme molitve
9) Da se javne molitve i sakramenti moraju održavati na razumljivu jeziku
10) O časnom štovanju riječi Božje
11) O davanju milostinje
12) O rođenju Kristovom
13) O patnji Kristovoj
14) O uskrsnuću Kristovom
15) O dostojnom primanju sakramenta Tijela i Krvi Kristove
16) O darovima Duha Svetoga
17) Za prosne dane
18) O bračnom stanju
19) O pokajanju
20) O gubljenju vremena (ljenčarenju)
21) Protiv pobune
Poput ostalih aspekata reforme Crkve Engleske, objava zbirke službenih homilija, čija je namjera bila omogućiti i promicati praksu propovijedanja u kontekstu javnog slavljenja, nije se moglo dogoditi sve do nakon smrti Henrija VIII. Prva Knjiga homilija objavljena 1547, sadržavala je dvanaest homilija koje su nosile sljedeće naslove:
1. Plodonosan poticaj za čitanje Svetog Pisma
2. O bijedi čovječanstva
3. O spasenju čitavog čovječanstva
4. O pravoj i živoj vjeri
5. O dobrim djelima
6. O kršćanskoj ljubavi i milosrđu
7. Protiv zaklinjanja i krivokletstva
8. O opadanju od Boga
9. Poticaj protiv straha od smrti
10. Poticaj za poslušnost
11. Protiv bluda i preljuba
12. Protiv svađa i sukoba
Dok određeni broj ovih homilija dolazi iz pera samog Cranmera, smatra se da su u određenim slučajevima i drugi sudjelovali zajedno s njim, iako točni detalji o tome ostaju nepoznati.
Činjenica je da ovaj početni slijed homilija imao namjenu biti samo prvotna postavka, s još onoga što treba kasnije doći, na što je posebno ukazano bilješkom koja stoji u završnom dijelu sveska, naime: “U nastavku će slijediti govori o postu, molitvi, davanju milostinje; o rođenju, patnji, uskrsnuću i uzašašću našeg Spasitelja Krista; o obavezi primanja Njegovog blagoslovljenog tijela i krvi u obliku kruha i vina; protiv lijenosti; protiv neumjerenosti i opijanja; protiv zaklinjanja; protiv zavisti, srdžbe i pakosti; i s još mnogim sličnim, plodonosnim i nužnim temama važnima za izgrađivanje kršćana i rast pobožnog življenja.
Druga knjiga homilija, izdana 1562, sadrži dvadeset i jednu homiliju u četrdeset i tri dijela, te iskazuje kako pruža „homilije o takvim pitanjima, kao što je bilo predviđeno i naslovljeno u prijašnjem dijelu homilija.“ Zapravo, neke teme koje su prethodno obećane, ne pojavljuju se u Drugoj knjizi. Ne postoje homilije o zaklinjanju, zavisti, srdžbi i pakosti. Kakogod, nekoliko drugih tema koje nisu bile prethodno najavljene, preuzete su u Drugoj knjizi. Kao i prva knjiga, pitanje autorstva svih njezinih dijelova nije u potpunosti poznato. Dok se za glavnu odgovornu osobu smatra da je biskup John Jewel, znanstvenici su došli do zaključka da su neki dijelovi materijala prijevod ili prilagodba prethodno objavljene građe, dok bi ostali dio materijala mogao biti novo djelo, ali najvjerojatnije ne od samog Johna Jewela.
Nakana koja je pratila izdavanje homilija bila je izrazito praktična, pastoralna i pravodobna, baš kao što je i navedeno u tekstu Članka 35. One su bile „potrebne našem vremenu“ – u vremenima kada je velik broj klera bio slabo obučen ili nepismen, i kada se na njihovo shvaćanje biblijskih i doktrinarnih temelja reformirane Crkve Engleske nije moglo računati. Upravo za takva vremena homilije pružaju sredstvo pomoću kojeg skupljena zajednica (doista, baš kao i sam kler) može čuti i naučiti ono što Članak naziva „blažen i zdrav nauk.“ Potrebno je, dakle, jasno zapaziti ono što Članak govori i ono što ne govori. Doktrina homilija se smatra kao „blažena i zdrava“, ali ona nije ustanovljena kao norma (mjerilo). Tekst homilija nije napisan kao dio samih Članaka, i stoga određeni iskazi i argumenti koji su korišteni nisu nužno sadržani u svoj cijelosti, ili izneseni kao autoritativni. Članak je oprezan sa svojim iskazom na isti način kao što je i Članak VI oprezan sa svojim tumačenjem međuzavjetnih apokrifnih knjiga kao onih koje treba čitati „kao uzor života i pravila o ćudoređu“, ali ipak ih ne koristiti „za uspostavu bilo koje doktrine“. Samo se za Sveto Pismo kaže da „sadrži sve što je potrebno za spasenje: tako da ono što se u njemu ne može pročitati i što se iz njega ne može dokazati nikome ne smije biti nametnuto kao članak vjere…“ U mjeri u kojoj homilije budu iznosile „blažen i zdrav nauk“ koji se može dokazati Svetim Pismom, vjerojatnije je da će njihovo naučavanje biti prihvaćeno. Ali članci ne zahtijevaju da tekst homilija sam po sebi (per se) bude mjerilo autoriteta.
Na vrijednost homilija za nas ukazano je Cranmerovim navodom u Članku XI, „O opravdanju čovjeka“, u kojem on izričito ističe kako je istina iznesena u samom Članku „mnogo više iskazana u homiliji o opravdanju“. Homilije pružaju prošireni teološki komentar vezan za sadržaj Članaka Vjere. One pružaju opsežniji postupak objašnjenja i primjene doktrina onoga što je više sažeto i naglašeno izneseno u Člancima. Homilije za nas otvaraju jasniji prikaz misli onih koji su bili vođe i začetnici reforme u Crkvi Engleske. Griffith-Thomas bilježi ovo shvaćanje u svojem navodu iz Macbride-ovih Lectures on the Articles (Predavanja o Člancima) u bilješci na 449. stranici udžbenika: „Smatram kako homilije imaju posebnu vrijednost kao autorizirani komentari na Članke od strane onih koji su ih oblikovali i prepravljali, i koji nisu mogli biti u neznanju vezano za njihov pravi smisao.“ U onoj mjeri u kojoj u naše vrijeme želimo razumjeti i prigrliti širi biblijski, teološki i eklezijalni kontekst koji odražavaju Članci Vjere, i istovremeno budemo to nastojali oblikovati i ustaliti, teško da ćemo za to naći korisniji i konstruktivniji izvor od homilija.
Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches
Prijevod s engleskog: Danijel Milas
Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.