TUMAČENJE 39 ČLANAKA VJERE: Članak 36. – O posveti biskupa i (ostalih) služitelja

Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.

Tekst 39 članaka vjere

Komentar na ostale članke vidi ovdje

ČLANAK 36.

                                      O posveti biskupa i (ostalih) služitelja

„Knjiga o posveti biskupa i zaređenju svećenika i đakona koju je prihvatila Opća konvencija ove crkve 1792., obuhvaća sve što je potrebno za takvu posvetu i ređenje i ne sadrži ništa što bi bilo praznovjerno ili bezbožno. Sve one, dakle, koji su dosad bili posvećeni ili zaređeni prema obredima ove knjige ili koji će ubuduće biti posvećeni ili zaređeni prema istim obredima, proglašavamo pravovjernim i zakonito posvećenima i zaređenima.“ [1]

Naše proučavanje Članaka Vjere započeli smo ukazujući kako Članci, općenito gledajući, imaju dvostruku nakanu: 1) suzbiti zablude srednjovjekovnih rimokatolika; i, 2) suzbiti zablude puritanaca i anabaptista. Članak koji stoji pred nama predstavlja jasan primjer za to.

Rimokatolici su obično tvrdili da je zaređenje klera (biskupa i ostalih služitelja) reformirane Crkve u Engleskoj bilo neispravno. Suprotno bilo kakvoj sličnoj tvrdnji, Članak XXXVI jasno tvrdi da Anglikanska Knjiga zaređenja (Ordinal) „obuhvaća sve što je potrebno“ za posvetu i ređenje biskupa i ostalog klera. U drugu ruku, puritanci su prigovarali kako su oblici ili forme posvećenja i ređenja u Crkvi Engleske ostali nepročišćeni od određenih stvari koje su oni smatrali „praznovjernima i bezbožnima“. Ovaj Članak jednoglasno govori protiv bilo kakvih sličnih tvrdnji ili optužbi.

Ovaj trideset i šesti Članak Vjere treba biti sagledan u svom pravom smislu kao dvojnik Članka 23. „O pozivu za službu zajednici“. Taj članak navodi da se:

„Nitko ne smije drznuti javno propovijedati u zajednici ili dijeliti sakramente, ako prethodno nije pravovaljano pozvan i poslan. Pravovaljano pozvanim i poslanim moramo smatrati one koji su za taj posao odabrani i prihvaćeni od onih ljudi kojima je u zajednici dano ovlaštenje pozivati sluge i slati ih u vinograd Gospodnji.“

Članak XXXVI slijedi ovaj iskaz potvrđujući da oni koji su pravovaljano pozvani i poslani, oni kojima je dano ovlaštenje za služenje zajednici u Crkvi Engleske, jesu oni koji su posvećeni i zaređeni prema njezinoj Knjizi zaređenja (Ordinal). I ne postoji ništa što bi bilo manjkavo ili neispravno vezano za zaređenje onih koji su pravovaljano pozvani i poslani. Niti postoji bilo što „praznovjerno i bezbožno“ vezano za oblik (formu) i način njihovog javnog proglašenja i postavljanja u službu.

Valja napomenuti, u jednu ruku, koliko je ovo pitanje od praktične naravi važno iz perspektive ovog Članka; i u drugu ruku, koliko je ovaj predmet udaljen od bilo kakvog apstraktnog ili teoretskog razmatranja vezano za teme crkvene politike ili zaređenja. Članak XXXVI ne daje nikakvu izjavu o isključivoj valjanosti episkopalne politike. On ne zahtijeva da učini bilo koju zajednicu necrkvenom, bez obzira na njihov oblik upravljanja ili način zaređenja služitelja. Jedino važno pitanje ovog Članka glasi: „Ima li Crkva Engleske pravo posvećivati i zaređivati svoje biskupe i ostale služitelje na način na koji to ona čini?“ I nadalje, nakon toga, „postoji li bilo kakav bitan nedostatak ili bezbožno praznovjerje u obliku ili načinu na koji to ona provodi?“

S obzirom na prvo pitanje, Članak jednostavno drži kako trodijelni poredak kršćanske službe; biskupi, prezbiteri (starješine) i đakoni, ima dovoljno povijesnog jamstva da to učini valjanim i prikladnim. Nikakav sud nije moguć s obzirom na politiku ili zaređivanje drugih zajednica ili služitelja. Ne postoji pravo na ikakvu isključivu valjanost. Pitanje jednostavno glasi: „Ima li Crkva Engleske pravo zaređivati na takav način, te zahtijevati da će oni koji bi vršili službu pod njezinim autoritetom nadzirati zahtjeve tog poretka?“ Članak na ovo odgovara potvrdnim odgovorom.

S obzirom na drugo pitanje, Članak potvrđuje da ne postoji prisutno išta bezbožno ili praznovjerno u njezinim oblicima (formama) posvećenja i zaređenja. Crkva u prenošenju službene ovlasti djeluje „u ime i osobe Krista“ (bilješka na 456. stranici), a ne na osnovu vlastitih privilegija. Ne postoji u njezinim formulacijama nikakvog prisvajanja božanskih privilegija, već vjerno ispunjavanje Gospodinovih i apostolskih zapovijedi da odjeli, postavi i ustali služitelje valjano osposobljene i poslane da upravljaju, nadgledaju i unapređuju djelovanje Crkve za koju je Krist dao svoj život kako bi je osnovao.

[1] Originalni članak iz 1571. (The Book of Common Prayer 1662.) glasi: Knjiga o posveti nadbiskupa, biskupa i zaređenju svećenika i đakona iz vremena Edwarda VI. u isto vrijeme potvrđena od Parlamenta, obuhvaća sve što je potrebno za takvu posvetu i ređenje i ne sadrži ništa što bi bilo praznovjerno ili bezbožno. Sve one, dakle, koji su dosad bili posvećeni ili zaređeni prema obredima ove knjige ili koji će ubuduće biti posvećeni ili zaređeni prema obredima ove knjige od druge godine kraljevanja Edwarda VI., proglašavamo pravovjernim i zakonito posvećenima i zaređenima.

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.

Naslovna fotografija:Wikipedia

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s