U one dane: Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. ­Go­neći tako stado po pustinji, dođe do Horeba, brda Božjega. Anđeo mu se Gospodnji ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednoga grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. »Hajde da priđem, ­reče Mojsije, i promotrim taj veličanstveni prizor: zašto grm ne sagorijeva?« Kad Gospodin vidje gdje prilazi da razmotri, zovne ga iz grma: »Mojsije! Mojsije!« On se javi: »Evo me!« A Go­spodin će mu: »Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam, nastavi, Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.« Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati. A Gospodin nastavi: »Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke ­njegove pa siđoh izbaviti ga iz šaka egipatskih i odvesti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče mlijeko i med: u postojbinu Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca.« Nato Mojsije reče Bogu: »Ako dođem k Izrael­cima pa im kažem: ’Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ’Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?« Bog reče Mojsiju: »Ja sam koji jesam!« I nastavi: »Ovako kaži Izraelcima: ’Ja jesam’ posla me k vama.« Još reče Bog Mojsiju: »Kaži Izraelcima ovako: ’Gospodin, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.« Izl 3, 1-8a. 13-15

Mojsije je zasigurno najznačajnija osoba Staroga Zavjeta. Bog je po Njemu oslobodio svoj narod iz Egipatskog ropstva. Božji narod predvodi do obećane zemlje, Bog mu objavljuje Deset zapovijedi i ostale Zakone , uređuje bogoštovni sustav, svećenstvo i sl.

No, vratimo se na početke Mojsijeva poslanja. Nakon što je pobjegao iz Egipta došao je u zemlju Midjan. Midjanci su bili potomci Abrahama i njegove posljednje žene Keture kojom se Abraham oženio nakon Sarine smrti. Jedan od njegovih šest sinova zvao se Midjan. Po njemu je i Midjanska zemlja dobila naziv. Midjanci su bili nomadi. Na njihovu čelu je bio svećenik, poglavica Midjanskog plemena.

Mojsije je u zemlji Midjanskoj 40 godina. A prije toga je na dvoru Faraona proveo 40 godina. Bog ga je svo to vrijeme pripremao za buduću službu. Tamo se oženio kćerkom Midjanskog svećenika Jitra. Kćer Jitrova, dakle supruga Mojsijeva zvala se Sipora.

Mojsije je 40 godina čuvao stado. Iako je na Faraonovu dvoru dobio vrhunsko obrazovanje, njegov će posao biti čuvanje stada. I to ne na zelenim pašnjacima nego u pustinji.

Pustinja je u Bibliji često navedena kao mjesto priprave Božjih ljudi za predstojeću službu. Pustinja je škola Božjih izabranika (C. Tomić). I sam Isus je prošao iskustvo pustinje u svojoj pripremi za mesijansku službu.

Čuvajući jednom tako stado svoga punca, došao je do Horeba, brda Božjega. U starini su se brda i planine, zbog svoje uzvisine. smatrali mjestom blizine Božje. Moguće je da autor ove biblijske knjige naziva Horeb brdom Božjim i zbog ovoga događaja, susreta Mojsija s Bogom.

Tamo mu se ukazuje anđeo Gospodnji. Ovdje anđeo predstavlja samoga Boga, kao što se može vidjeti iz cjelokupnog konteksta ovoga događaja. U Starom zavjetu ponekad anđeo, bilo da se ukazuje kao anđeo ili pak u ljudskom liku, predstavlja samoga Boga. Sjetimo se tri gosta koja su pohodila Abrahama. Hebrejima 13,2 nam veli: “Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiš anđele!” A oni su, predstavljali samoga Boga i na određeni način su epifanija, objavljenje trojedinog Boga.

Anđeo mu se ukazao iz grma koji je gorio a nije sagorijevao. To je privuklo Mojsijevu pozornost. Privlačilo ga je da se približi i vidi što se događa. Za njega je to “veličanstven prizor”.

Koliko je ljudi danas među nama koji vide Božja djela, ali, umjesto da se približe više Bogu, oni mu okreću leđa i bježe od Njega. Bog ih želi susresti, no oni taj susret odbijaju.

I sada dolazi do susreta Boga i Mojsija. Gospodin ga poziva iz grma imenom: “Mojsije, Mojsije”. Mojsije se na isti odaziva “Evo me”.

Prva lekcija koju Gospodin uči Mojsija jest lekcija o svetosti Božje prisutnosti

“Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo!” (Izlazak 3, 5). Mojsije se nalazi u prisutnosti Gospodnjoj. Prema mjestu i vremenu u kojem se Bog ukazuje, Mojsije se ne može ponašati uobičajeno, svakodnevno, kao da čuva stado ili kao da je u društvu prijatelja.

Naši dolasci pred Gospodina, bilo u Domu Božjem, bilo u našoj privatnoj molitvu trebaju biti prožeti poštovanjem, razumijevanjem Božje svetosti, poniznošću, strahopoštovanjem. Danas je sve više različitih propovjednika koji se odnose prema propovjedaonici, prema Domu Gospodnjem i Božjoj prisutnosti bez ikakvog strahopoštovanja. Njihova odjeća, način govora, ruka u džepu dok propovijedaju, način propovijedanja i sl. govore o krajnjem nerazumijevanju Božje prisutnosti i Božje svetosti. Time se zapravo izruguju Gospodinu i stavljaju fokus na sebe.

U susretu Boga i čovjeka, čovjek shvaća veličinu Božju i svoju nedostojnost. Mojsije se bojao Boga gledati. Rukama je zaklonio lice. Poput Izaije koji kaže: „Gospodine, nečistih sam usana“, tako i Mojsije shvaća da je nedostojan pred Bogom. To se uistinu događa kada čovjek shvati da stoji pred Svetim.

Svaki puta kada smo na bogoslužju, sjetimo se da Boga slave i nebrojeni anđeli, kerubi, serafi.. Oni mu prilaze, oni ga slave s ogromnim strahopoštovanjem. Mi nemamo prava drugačije to činiti.

Da, Bog jest naš prijatelj i Spasitelj. Ali time nije prestao biti uzvišen, suveren, kralj i svet. On i dalje zaslužuje i od nas očekuje ponizno pristupanje prijestolju Kralja slave koje je prožeto strahopoštovanjem.

To dakako stvara u nama i radost slavljenja, radost proslavljanja Boga, ali ta radost nije radost ovoga svijeta. Radosni smo jer nas je Gospodin udostojao svoje prisutnosti, oproštenja grijeha, milosrđa, vječnoga života. Radosni smo zbog susreta s Njim. To je blažena radost jer blažen, blagoslovljen znači sretan. A naša riječ sretan dolazi od staroslavenske riječi sretenje = susret. U susretu s Bogom čovjek osjeća sreću, dakle blaženstvo. To je zahvalna radost.

Vidi i ovo: Susret s Bogom mijenja naše lice.

Druga lekcija – “Ja sam Bog otaca tvojih”

Iako je Mojsije bio izabran da bude vođa Izraelskoga naroda, on ne smije zaboraviti da je Bog djelovao i prije njega. Najgora stvar koja se može dogoditi slugi Božjem jest da pomisli kako sve kreće, a možda i završava s njim. Bog nije bio odsutan prije nas. On je činio silna djela u povijesti i po mnogim znanim i ne znanim slugama Božjim. i on će svoje djelo nastaviti i nakon nas. On je Bog “koji jest” u svakom vremenu.

To se odnosi i na nas kao zajednicu. Nekada smo uplašeni za budućnost naše crkve. Hoće li nas biti, hoće li se našim odlaskom ugasiti crkva? No, Crkva je Božje djelo, onoga koji je bio, koji jest i koji će biti. Krist je glava i Gospodar Crkve. Ona će i dalje nastaviti djelovati i k sebi pozivati nove duše.

Treća lekcija – Bogu je stalo do njegova naroda

On vidi patnje Izraelaca u Egiptu, kao što vidi patnje svakoga svoga djeteta. Pitanje patnje u svijetu je ono koje zbunjuje i često je argument nevjernicima protiv Boga. Nažalost, korijen patnje je u grijehu. Grijeh nas odvaja od Boga, a čovjek odnosno društvo koje je odvojeno od Boga podložno je zlu. Zlo se ne događa u svijetu i u našim životima jer je Bog zao, već zato što se čovjek odvojio od vječnog dobra. Zlo ne čini Bog već čovjek.

No, Bog nas ne ostavlja bez izbavljenja i nade. On “silazi” kako kaže Mojsiju. I doista, svaki puta kada je slao svoje proroke i ostale glasnike, Bog je po njima “silazio” u ovu našu suznu dolinu. Silazio do potrebitih. Konačno je sišao u osobi Isusa Krista da nas izbavi od vječnog zla. Bog je stvaran i danas. Kada ga s usrdnom vjerom molimo, vjerom koja se oslanja na Boga, koja traži Njegovu volju u našim životima, možemo osjetiti Njegovu prisutnost. Bog “silazi” u tvoj i moj život, kako bi nam dao mir usred nemira, sigurnost usred nesigurnosti, vjeru kada je teško vjerovati, čvrsto tlo kada izgleda da se sve ispod nas ruši.

Četvrta lekcija – Spoznaja Božjeg identiteta

Bog želi da ga Mojsije spozna, da spozna i da ga kao takvog objavi drugima. Bog mu se objavljuje (zato je i ovaj događaj epifanija – Bogojavljenje). Bog mu se otkriva imenom. “Ja sam onaj koji jesam” – Jahve (JHVH). Tim imenom Bog se objavljuje kao onaj koji je vječan, koji je neovisan o bilo kome, koji je suveren, gospodar povijesti, koji će uvijek biti, onaj koji jedini ima moć da spasi i koji je jedini Spasitelj. Zato je ovo ime zapravo i Isusovo ime (Jehošua = Jahve je Spasitelj). Bog želi da bude spoznat. Objavljujući svoje ime, Bog otkriva sebe. On ne želi biti nepoznati Bog, neshvatljiv i nedostupan.

Otkrivajući svoje ime, on daruje sebe Mojsiju i svome narodu. U Starome zavjetu spoznati nečije ime značilo je spoznati osobu. Zato Bog kaže da nas po “imenu poziva” (Izaija 43, 1). Kada Krist ponovno dođe, pozvat će nas imenom. Naša su imena zapisana u Knjizi života.

Peta lekcija – Bog želi da ga i drugi spoznaju

Zato će poslati Mojsija da izbavi Njegov narod iz Egipta i da mu navijesti Jahvu, Boga Njihovoga. Kao što smo ranije rekli, Bog, kada poziva i šalje svoje glasnike među narod, po njima “silazi” među nas. Izraelski je narod imao zadaću da i drugim narodima navijesti Boga jedinoga.

Vidi i ovo: Božje vodstvo kao znak raspoznavanja.

To je zadaća i današnjeg naroda Božjeg – Crkve. Crkva koja ne svjedoči Boga drugima, neposlušna je Kristu koji nas šalje da svim narodima objavimo Radosnu vijest. Ne moramo ići na kraj zemlje. Dovoljno je da svojim najbližima, susjedima, prijateljima i sl. objavimo Evanđelje.

Naša vjera nije vjera u nepoznato, neobjavljeno, daleko i nedostupno. Bog nam se objavio. On je Gospodar povijesti, koji nije ostao u prošlosti već je onaj Koji jest i danas. Bog nije nezainteresiran za naše nevolje već silazi da nas izbavi. Bog je naš Spasitelj i onaj koji nas vodi u bolju, vječnu budućnost. Zato pred Njim imajmo strahopoštovanje i zahvalnu radost, slavimo ga i veličajmo „imena radi Njegova“ i objavljujmo ga drugima. Amen.

Molitva dana:

Svemogući Bože, znaš da nemamo svoje snage da si pomognemo. Očuvaj nam tijela i duše, da se obranimo od svih nevolja koje snalaze tijelo i od svih zlih misli koje mogu obuzeti i raniti dušu, po Kristu Isusu, Gospodinu našemu, koji živi i kraljuje s tobom i Duhom Svetim, jedan Bog, u sve vijeke vjekova. Amen. (Knjiga zajedničkih molitava).

Autor: Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.