IZGUBLJENI SIN I MILOSRDNI OTAC

U Evanđelju po Luki, u 15 poglavlju, navode nam se tri usporedbe o izgubljenome odnosno izgubljenima. Najzanimljivija od njih i najviše propovijedana (posebice u evangelizacijskim propovijedima) jest priča o Izgubljenom sinu (Luka 15, 11-32).

Pozadina ovih Isusovih usporedbi jesu optužbe protiv Isusa da se druži s grješnicima. Isus želi kroz spomenute usporedbe objasniti svoju misiju. On je došao pronaći upravo grješnike… On će naglasiti da ne trebaju zdravi liječnika već bolesni.

Mnoge crkve danas žele samo „svece“ (ali po njihovim standardima „svece“) u svojim redovima. Posvećenje kao proces je važno u životu vjernika, no proces nanovo rođenja, obraćenja i posvećenja pokreće se u grješniku. Takve Isus k sebi zove, takve Isus sebi grli. Ne samo u vrijeme dok je hodao ovom zemljom (ne zaboravimo da su ga slijedili mnogi veliki grješnici i to u ono vrijeme kada je društvena osuda određenih grijeha bila mnogo veća) nego i danas, Isus koji je isti jučer, danas i zauvijek, susreće grješnike i čini čudesne preobrazbe. Najveće čudo jest čudo nanovo rođenja i obraćenja.

Iako se ova priča često stavlja u kontekst evangelizacijskih propovijedi (pa tako mlađi sin predstavlja nespašenoga koji dolaskom Ocu zadobiva spasenje), moramo pažljivo sagledati o čemu se zapravo ovdje radi. Otac ovdje predstavlja nebeskoga Oca, a njegova dva sina predstavljaju Božju djecu. I jedan i drugi sin bili su u očevom domu, i jedan i drugi sin bili su baštinici očevi, uživali u svim blagoslovima očevog doma. Dakle i jedan i drugi sin predstavljaju spašene, obraćene vjernike koji imaju Boga za Oca.

No mlađi sin smatra da bi trebao malo ići svojim putem. On traži svoj dio nasljedstva (iako je to bilo neuobičajeno u to vrijeme. Nasljedstvo se zadobivalo tek nakon očeve smrti) te želi odmah s njim i raspolagati.

Možemo pretpostaviti da su razlozi koji su ga motivirali na ovaj potez sljedeći:

a) Osjećao se neslobodan
b) Htio je biti „odrastao“ sam svoj gospodar.
c) Privlačila su ga ovozemaljska uživanja

I kršćani su nekada u kušnji da razmišljaju na ovakav način. Nekada im biblijske norme, kršćanske norme izgledaju prezahtjevne. Željeli bi slobodu, željeli bi biti svoji gospodari. Privlači ih ono što smatraju da u kontekstu svoga kršćanskoga života ne smiju činiti. Razlog ovakvom razmišljanju jeste u nerazumijevanju istinske slobode. Ono što mislimo da nas može učiniti sretnima, slobodnima zapravo nas vodi u ropstvo. To je jasno pokazano u daljnjem događanju s izgubljenim sinom.

Izgubljeni sin nije razumio da ono što ima nije on zaradio već da je sve što ima zapravo očevo. On je tražio „svoje“. Poneki vjernici misle da su oni zaslužni za Božje blagoslove. Misle da su „zaradili“ Božju naklonost. Zaboravljaju na Božju milost, milost koja je besplatna, koja je iz čiste ljubavi prema nama, prema svojoj djeci, nama dana. Nismo zaradili spasenje. Nismo zaradili Božju naklonost. Ali nekada, u nevolji kažemo, kažemo „Bože čime sam ja ovo zaslužio?“ misleći da su naše zasluge dobre a ne loše. Psalmist kaže: Nemoj nas po djelima Gospodine suditi… Nemoj po tome što smo zaslužili…. I vjernicima dođe nekada da kažu „dosta mi je svega, daj mi moju slobodu, da krenem svojim vlastitim putem”.

Mlađi sin je krenuo s očevim bogatstvom. Imao je i trošio je. Dok je imao novaca imao je i prijatelje. Jednostavno ih je kupovao. Zvuči to poznato i u današnjem vremenu. Dok si netko i nešto, dok imaš novaca imaš i prijatelja oko sebe. Kako te brzo zaboravljaju i odlaze od tebe kada je situacija drugačija, kada si u potrebi.

Nakon nekog vremena mlađi je sin počeo žeti što je sijao. Upao je u nevolje.

a) Ostaje bez novca
b) Nastaje glad

Novac je bio očev, blagoslov od oca. Mi kao vjernici uživamo u blagoslovima koje Bog daje. Dok smo u Očevom domu, možemo se osloniti na Očeve blagoslove. Ali kada izađemo iz Očeva doma, sami sebe uskraćujemo za predivne blagoslove Božje koje Bog ima za nas. Nećemo mi izgubiti ni Oca ni dom, kao što ćemo na kraju vidjeti, ali ćemo navući na sebe vremenitu (privremenu) kaznu kao posljedicu naše neposlušnosti prema Ocu.

Našavši se uslijed gladi (uslijed nevolje na koju nije mogao utjecati) sada, bez očevih blagoslova mu je bilo još teže. U svijetu nevolja, patnji i problema vjernik može opstati samo u zajedništvu s Bogom. Naše udaljavanje od Njega uvijek će nas dovesti u tešku situaciju.

U ovoj teškoj situaciji morao se mlađi sin sam snalaziti da bi preživio. Našao je posao čuvara svinja. To je bilo veoma ponižavajuće za Židove. Jedna rabinska izreka kaže: „Proklet da je onaj koji uzgaja svinje“. Da poniženje bude još veće, toliko je bio gladan da je htio jesti mahunarke koje su davane svinjama, ali ni to nije dobio. Vjernika koji misli da može sam, da može bez Boga, Bog će nerijetko i poniziti, kako bi uvidio da je ovisan o Bogu. Nema izvan Boga ništa što može zadovoljiti onu našu duhovnu glad, duhovnu prazninu. Augustin je kazao: „Nemirna je duša moja dok se ne smiri u Tebi Bože“.

Situacije u kojima se nalazimo kada idemo svojim putem, kada se udaljavamo od Boga, zapravo trebaju služiti za naše dobro. Mlađi je sin u ovoj situaciji „došao k sebi“. Da, Bog želi da „dođemo k sebi“. Shvatio je mlađi sin da je on u goroj situaciji nego sluge njegovog Oca. Mislio je da je izvan Očevog doma mnogo bolje, da ga čekaju mnoge radosti, uživanja… No grdno se prevario. Shvatio je da je pogriješio protiv:

a) Neba (Boga)
b) I protiv Oca.

Svaki je grijeh, prvenstveno grijeh protiv Boga.

Bog nas stavlja nekada u određene situacije da bismo spoznali svoj grijeh, da bi došlo do pokajanja i povratka u Očevo naručje. Mlađi sin shvaća što je učinio i donosi odluku da se vrati u Očev dom. To što Bog radi u našim srcima Duhom Svetim da nas uvjeri u određeno stanje, ne oslobađa nas odgovornosti da donesemo i vlastite odluke spram Boga.

2013-03-08-4-ned-kor.jpgMlađi je sin, nakon što je došao „k sebi“ krenuo „svome Ocu“. Otac ga je čekao. Iz daleka ga je ugledao i potrčao njemu u susret. Otac ne kori sina već ga ljubi i raduje se njegovom povratku. Dovoljno je sin prošao nevolja, naučio je lekciju, požnjeo je što je sijao. Sada je opet u Očevom zagrljaju.

Otac zapovijeda slugama da ga obuku u:

a) Najbolju haljinu – oznaka položaja
b) Prsten – oznaka vlasti
c) Obuću označava slobodnog čovjeka.

Tolika je bila radost Očeva da je priredio i veselje. U ranijoj priči kaže nam Isus da se u pronalasku izgubljenih nebo raduje.

Stariji sin se ne raduje, on je ljut na oca. Iz njegovoga reagiranja, njegovoga stava, vidi se da je on ropski služio ocu, služio je da bi zaradio njegovu blagonaklonost. On se u ovoj situaciji i odriče svoga brata „onaj tvoj sin…“. Nažalost poneki vjernici se ponašaju nekada tako. Oni se ne raduju izgubljenima, ne raduju se novim dušama koje dolaze ka pokajanju. Oni smatraju da imaju monopol na Boga. Ali Bog gleda i djeluje drugačije. On podjednako ljubi svoju djecu, pa čak i onu koja u određenom trenutku padnu, zalutaju. Bog neće dopustiti da njegova djeca trajno odu od Njega. Njegovu djecu nitko ne može oteti iz njegove ruke. Predivna je milost Božja i Njegova ljubav nad Njegovom djecom.

Neka nas primjer mlađega sina pouči da ćemo, ako odlučimo od Boga tražiti malo slobode, zapravo upasti u ropstvo, ropstvo grijeha i da ćemo požnjeti posljedice toga. Bog će nas primiti u svoj zagrljaj ali izgubit ćemo puno blagoslova koje Bog ima za nas. Zato se vjerno držimo svoga Spasitelja, a ako i padnemo, ipak imamo utjehu. Čeka nas naš Otac raširenih ruku. Što prije to shvatimo, to ćemo imati manje posljedica vremenite kazne.

Neka nas Bog blagoslovi po svojoj Riječi. Amen.

Biskup Jasmin Milić

 

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s