Mučeništvo kršćana trebalo bi doprinijeti jedinstvu svih onih koji sebe smatraju sljedbenicima Isusa Krista.
Čitam danas na jednom portalu kojega ne bih reklamirao, kako se kroz terorističke napade u crkvama na Šri Lanki “…jednostavno Božji gnjev izljeva na Bludnicu – preljubničku crkvu, nevjernicu koja se odala drugim bogovima”. Drugim riječima “Tako im i treba”. Sotona je doista domišljat u svojoj mržnji prema kršćanima.
I dok čitam ovakve izjave, koje nažalost mnogi amenuju, lajkaju, dive se autorici (iako je tekst nepotpisan, poznato je tko vodi taj portal), na um mi dolaze riječi kršćanskog mučenika 20. stoljeća, Dietricha Bonhoeffera, evangeličkog svećenika i teologa:
“Glupost je veći neprijatelj dobra nego zlo. Protiv zla možemo prosvjedovati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako treba, silom spriječiti; zlo nosi uvijek u sebi klicu vlastitog raspadanja, jer ostavlja u čovjeku barem nevoljkost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Ni prosvjedima ni silom ne da se tu ništa učiniti; razlozi tu ne vrijede; činjenicama koje protuslove vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati… Pa iako su činjenice neizbježne, mogu se jednostavno zaobići kao beznačajni pojedinačni slučajevi. Pri tom je glupan za razliku od zla čovjeka sobom do kraja zadovoljan; on postaje dapače opasan, jer se lako razdraži i prelazi u napad. Zbog toga je potrebno više opreznosti pred glupanom nego pred zlim čovjekom.”
Kršćani iliti hrišćani se nerijetko natječu u osporavanju kršćana i isključivosti onih koji ne pripadaju njihovoj denominaciji, njihovom dogmatskom pa čak i nacionalnom krugu. Ne štede se niti uvrede, optužbe, anatemiziranje… Katolici će odbaciti Pravoslavne i Protestante kao šizmatike i heretike, Pravoslavni će istom mjerom uzvratiti prema Katolicima i Protestantima. Denominacije izašle iz reformacije sa žarom najvećih religioznih fanatika će napadati tradicionalne crkve nazivajući ih “Babilonskom bludnicom”, “idolopoklonicima” i sl. Ništa bolja situacija nije niti unutar samih pojedinih kršćanskih konfesija. Unutar katolicizma se javno spore progresivni i tradicionalisti, unutar pravoslavlja kanonski i raskolnici, a o protestantizmu odnosno pokretima koji su izašli iz reformacije da i ne govorimo. Određene fb grupe i razni forumi koji okupljaju vjernike različitih denominacija su prava borilišta na kojima se ne štede uvrede i niski udarci . Postali smo sami sebi neprijatelji. Neprijatelji kršćanstva doista imaju lagan posao.
No, oni koji napadaju crkve, odnosno kršćane, oni u njima ne vide niti katolike niti pravoslavne ni protestante već samo kršćane. I zato, kada stradaju kršćani, tada dolazi do solidarnosti, barem većine dobronamjernih, a ja bih rekao istinskih kršćanskih vjernika. Tada se ne gleda iz koje su “grupacije” stradalnici. Trgnemo se i shvatimo što se događa našoj braći i sestrama po zajedničkoj nam, kršćanskoj vjeri.
“Krv mučenika je sjeme kršćanstva” kako je to rekao Tertulijan. No, je li nam doista potrebno mučeništvo kako bismo bili autentični svjedoci Kristovi u ovome svijetu? Zar je potrebno da sami sebi budemo neprijatelji, da sami sebe uništavamo?
Dok pojedinci iz udobnosti svojih domova putem interneta prosipaju uvrede i mržnju prema drugim kršćanima, naša braća i sestre ‘prosipaju’ svoju krv, ne zato što su katolici, pravoslavni ili protestanti već zato što su sljedbenici Krista.
Autor: Biskup Jasmin Milić
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.
Naslovna fotografija: Jutarnji list