MONOFIZITSKE CRKVE – STARE CRKVE ISTOKA

Autor: dr. sc. Jasmin Milić

Kršćanstvo je tijekom svoje dvije tisućljetne povijesti doživjelo nekoliko raskola koji su iznjedrili nove kršćanske denominacije odnosno crkve. Dva su raskola više poznata: veliki raskol 1054. godine kada se razdvojilo tzv. zapadno i istočno kršćanstvo (Katolici i Pravoslavni) te raskol uzrokovan protestantskom reformacijom u 16. stoljeću unutar Katolike crkve uslijed kojega su nastale različite protestantske denominacije/crkve. No, manje su poznati raskoli koji su nastali već u četvrtom stoljeću kršćanstva uzrokovani različitim pogledima na Kristovu osobu. Naime, u o vrijeme nastaje nekoliko Istočnih crkava koje ne pripadaju krugu Pravoslavnih crkava već su poznate kao stare istočne ili predkalcedonske crkve. Nazivaju se predkalcedonske jer uglavnom priznaju odluke prva tri opća koncila ali ne i odluke Kalcedonskog koncila (451. godine). Poznajemo ih kao nestorijanske, jakobitske, armenske, koptske, etiopske… Ove su se crkve odvojile od tada jedinstvene crkve jer nisu prihvatile službeno učenje o Kristovoj naravi koje je definirao Efeški (431) i Kalcedonski (451) koncil odnosno sabor.

KRISTOLOŠKE RASPRAVE U ČETVRTOM STOLJEĆU

Kršćani su rano počeli vjerovati da je Krist Bogočovjek. No bilo je i onih koji su
osporavali njegovo božanstvo kao što je to bio biskup Arije. On je smatrao da je Krist samo sin Božji a ne Bog, da je u njemu samo ljudska narav. Arijevo je učenje osuđeno na crkvenom koncilu u Efezu 431. godine koji je definirao da je Isus i Bog i Čovjek, pravi Bog i pravi čovjek. (Ovakvo je učenje danas na pr. prisutno kod Jehovinih svjedoka koji smatraju da je Isus samo sin Božji, čovjek a ne i Bog).

Drugi spor je potaknuo biskup Nestorije koji je tvrdio da je Marija rodila samo čovjeka a
ne bogočovjeka (zato ju je nazivao Kristorodica a ne Bogorodica) te da druga osoba Trojstva uselila u Krista nakon njegovog utjelovljenja. Ovo je učenje također osuđeno na saboru u Efezu.

Nestorijanske crkve su nastavile djelovati u Perziji i Dalekom istoku .

«Sami članovi Nestorijanske Crkve smatraju da je naziv ‘nestorijanci’ neispravan i zbog toga neprikladan. Oni tvrde da su svoju vjeru primili od apostola i da svoj nauk, koji se pripisuje Nestoriju, imaju od ranije… Nestorijanci se radije nazivaju ‘istočni kršćani’, ‘mešihaje’ tj. sljedbenici Mesije, ili ‘nazrani’ (nazareni). Kadkada ih nazivaju ‘asirski kršćani’…» (Roman Miz, Istočni kršćani, Novi Sad: Grkokatolička parohija Svetog Petra i Pavla, 2001., str. 23)

NASTANAK MONOFIZITSKIH CRKAVA

Uz gore navedena rana razmimoilaženja među kršćanima o osobi Isusa Krista, nastaje i
tzv. monofizitizam. Monofizitstvo je učilo da se u Kristu nalazi samo božanska a ne i ljudska narav (diofiziti) . Protivili su se učenju, koje je prevladalo u kršćanstvu da se u Kristu nalazi i božanska i ljudska narav i naglašavali da je Isus samo Bog a ne Bogočovjek. Ovo je učenje razvio monah Eutih koji je pobijajući Nestorijevo učenje razvio svoje vlastito koje također nije bilo u skladu sa službenim učenjem crkve. Ovo je učenje osuđeno na kalcedonskom koncilu 451. godine koji je održan u Bitiniji u Maloj Aziji (danas dio Istanbula), no nekoliko crkava nije prihvatilo odluke navedenoga koncila niti učenje o dvije naravi u Kristu (ljudska i božanska) već samo jednoj (božanska) i te su crkve nastavile od četvrtoga stoljeća djelovati kao neovisne monofizitske crkve. «Iako je u Kalcedonu bilo osuđeno, monofizitsvo se održalo u Palestini, Egiptu i Siriji…» Ove su crkve poznate kao Jakobitske, Armenske, Koptske i Etiopske.

JAKOBITSKA ILI SIRIJSKO-ANTIOHIJSKA CRKVA

Jakobitima se nazivaju monofizitske crkve Sirije, Turske, Jordanije i Mezopotamije. Dobila je ime po Jakobusu Baradausu koji je umro 30. 7. 578. godine. On je naime reorganizirao ovu crkvu.

«Sami monofiziti nerado se danas nazivaju tim imenom, već se radije služe nazivom ‘ortodoksni Sirijci’, a svoju Crkvu nazivaju ‘Zapadnosirijska crkva’. Kako je njihov postanak vezan uz stari patrijaršijski grad Antiohiju, nazivaju se i vjernicima ‘Sirijsko-ortodoksnog patrijarha Antiohije’.» (Roman Miz, Istočni kršćani, Novi Sad: Grkokatolička parohija Svetog Petra i Pavla, 2001., str. 23)

Jakobiti su u početku prvo prihvaćali nestorijansko učenje a kasnije su se priklonili
monofizitima. Jedno su vrijeme monofiziti bili i progonjeni da bi se dolaskom cara Justinijana 527. godine opet poboljšao njihov položaj. «Svoj najveći uspjeh Jakobitska Crkva doživjela je u XII. St. kada je brojila 20 mitropolija i 103 biskupijska sjedišta u Siriji, Mezopotamiji i na Cipru…»

«Na čelu Sirijsko-ortodoksnog patrijarhata Antiohije stoji patrijarh koji nosi naslov ‘patrijarh Antiohije i cijelog Istoka’, Njegovo sjedište nalazi se u gradu Damasku. Pod njegovom jurisdikcijom nalazi se 11 eparhija u Siriji, Iraku, Turskoj, Libanonu, Jordanu i SAD…. Teološka visoka jakobitska škola nalazi se u Aaniju u Libanonu, a mnogi jakobitski teolozi studiraju također i u zapadnoj Europi, naročito u Engleskoj, kao i u SAD. Broj svih vjernika iznosi oko 160.000.» (Roman Miz, Istočni kršćani, Novi Sad: Grkokatolička parohija Svetog Petra i Pavla, 2001., str. 23)

Također treba reći da je s jednim dijelom ove crkve Katolička crkva sklopila uniju u 17. stoljeću tako da danas djeluje i Sirijska katolika crkva. Katolička je crkva inače sve do II. Vatikanskog koncila radila na unijaćenju istočnih crkava. Istočne su crkve imale pravo imati vlastiti obred i vlastitu hijerarhiju i crkvene zakone… od njih se očekivalo da prihvate vrhovnu vlast pape nad crkvom. U našim krajevima (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija…) djeluju Grkokatoličke crkve koje su nastale od pravoslavnih crkava koje su prihvatile uniju s Katoličkom crkvom.

ARMENSKA CRKVA

Armenska se crkva smatra najstarijom nacionalnom kršćanskom crkvom. Iako se vrijeme osnivanja ove crkve po nekima seže u vrijeme apostola, pouzdano se zna da ju je osnovao Grgur Prosvjetitelj.

U vrijeme Kalcedonskog sabora Armenci su bili u ratu s Perzijancima te nisu prisustvovali ovom saboru. Monofizitstvo je polako prodiralo među Armence preko sirijskih monofizita. Službeno je ova crkva prihvatila monofizitstvo, nakon sinode (naziv za lokalne crkvene sabore) u Dvinu 506. godine.

«Uporna i jaka sirijska monofizitska propaganda u Armeniji učinila je svoje. Na sinodi u Dvinu 506. god. Armenci su i službeno prihvatili monofizitizam.» (Roman Miz, Istočni kršćani, Novi Sad: Grkokatolička parohija Svetog Petra i Pavla, 2001., str. 23)

Tijekom povijesti Armenci su često stradali i bili progonjeni, posebno nakon pada Armenije pod osmanlijsku vlast u 16. stoljeću. Tada je jedan dio Armenije bio pod Turcima a drugi pod Perzijancima. Armenija dalje proživljava teške trenutke u 19 stoljeću nakon rusko-turskog rata 1878. god. Jedan je naime dio pripao Rusima dok je drugi ostao pod turskom vlašću. I jedni i drugi su djelovali protiv težnji armenskog naroda za vlastitom državom.

Tek nakon raspada sovjetskog saveza, Armenija je postala neovisna država.

«Danas su Armenci, taj prastari narod čija je država nekoć imala izlaz na dva mora, na Crno i Sredozemno more, konačno dobila svoju državu ali je najveći broj ostao živjeti izvan države.» (Roman Miz, Istočni kršćani, Novi Sad: Grkokatolička parohija Svetog Petra i Pavla, 2001., str. 23)

Danas Armenska crkva, koja se službeno naziva «Armenska apostolska crkva» broji oko 7 milijuna vjernika a samo njih 3 milijuna živi u Armeniji.

KOPTSKA CRKVA

Smatra se da je Koptska crkva nasljednica drevne Aleksandrijske crkve. Aleksandrijska je crkva i aleksandrijski patrijarh uživali veliki ugled u kršćanskom svijetu. Osnivačem samostalne egipatske koptske crkve smatra se patrijarh Dioskur koji je podržao monaha Eutiha, začetnika monofizitskog učenja, na Kalcedonskom saboru.

«Najveći dio egipatskih kršćana nije prihvatio odluke Kalcedonskog sabora. I sam aleksandrijski patrijarh Doskur bio je u Kalcedonu osuđen kao krivovjerac. Egipćani su u toj osudi vidjeli borbu Grka protiv Aleksandrije, tvrdeći da im nije stalo do dogmatike i čistoće vjere, već do politike i dominacije Grka, koji su nametnuli patrijarha.» (Roman Miz, Istočni kršćani, Novi Sad: Grkokatolička parohija Svetog Petra i Pavla, 2001., str. 23)

Tijekom povijesti bilo je pokušaja da Kopti prihvate odluke svih općih koncila pa i Kalcedonskog, no ti su pokušaji ostali bezuspješni. Kopti su bili i progonjeni zbog svoje vjere a tijekom 16. stoljeća su mnogi Kopti prihvatili Islam. Tijekom 19. i 20. stoljeća poboljšalo se stanje Kopta.

«Ustav iz 1923. g. daje Koptima u načelu ista prava kao i muslimanima. A kad je Egipat 1953. godine postao republika, odnos države prema Koptskoj crkvi postao je prijateljski.» (Roman Miz, Istočni kršćani, Novi Sad: Grkokatolička parohija Svetog Petra i Pavla, 2001., str. 23)

Danas je Koptska crkva aktivna kako u Egiptu tako i izvan granica egipatske države:

«Koptska crkva Egipta podijeljena je danas u 28. eparhija. Izvan Egipta postoje također manje crkveno-organizirane koptske skupine u Sudanu, Ugandi, Nubiji, Južnoj Africi (Johnannesburg) Jordnau, Libanonu i Palestini (Jeruzalem).» (Roman Miz, Istočni kršćani, Novi Sad: Grkokatolička parohija Svetog Petra i Pavla, 2001., str. 23)

I jedan dio Koptske crkve također je ušao u uniju s Katoličkom crkvom.

«Katolički koptski patrijarhat Aleksandrija ima svoje sjedište u Kairu…. Osim sjedinjenih Kopta, postoje u Egiptu i druge manje grupe katolika….» (Roman Miz, Istočni kršćani, Novi Sad: Grkokatolička parohija Svetog Petra i Pavla, 2001., str. 23)

ETIOPSKA CRKVA

Sjeveroistočna afrička država Etiopija, jedna je od najstarijih kršćanskih zemalja. Crkva u Etiopiji prihvatila je monofizitsko učenje i do današnjega dana ostala monofizitska.

«… prvo povijesno svjedočanstvo o pokrštenju Etiopljana zapisao je povjesničar Tiranije Rufin (+410) u svojoj ‘Crkvenoj povijesti’. Prema tom izvješću Etiopija je primila kršćanstvo već i IV. Stoljeću, preko dvojice kršćana iz Sirije, Frumencija i Edezija. Oni su na svojem vjerovjesnikom putovanju u Indiju bili zarobljeni od urođenika i dovedeni na dvor etiopskog cara u Aksum, gdje su kao učeni robovi stekli naklonost, a car im je prije svoje smrti podijelio slobodu. Nakon careve smrti ostali su na dvoru kao učitelji carevih sinoda. Plod tog djelovanja bio je da je oko 350. god. Car Ezan prihvatio kršćanstvo i proglasio ga državnom religijom.» (Roman Miz, Istočni kršćani, Novi Sad: Grkokatolička parohija Svetog Petra i Pavla, 2001., str. 23)

Vremenom je Etiopska crkva prihvatila monofizitsku nauku ali se ne zna točno kada se to zbilo. «U VI. st. došlo je iz Sirije u Etiopiju ‘devet svetih rimskih monaha’. Najvjerojatnije se tu radilo o jednoj skupini tvrdokornih monofizita, protjeranih iz Sirije, iz dijela istočnorimskog ili bizantskog carstva….» Službeno je u sedmom stoljeću, dolaskom Arapa, Etiopska crkva potpada pod Koptsku crkvenu upravu te se time odijelila od Bizanta te službeno ispovijedala monofizitsvo.

Crkva u Etiopiji je kroz povijest prošla vrijeme ovisnosti o Bizantu, Carigradu, da bi u najnovije vrijeme dobila svoju autokefalnost (autokefalnost je termin koji označava jednu samostalnu Istočnu crkvu, Crkvu koja ima svojeg poglavara i svoju samostalnost u upravi).

«Crkva etiopske države, monofizitska, bila je pod jurisdikcijom koptskog patrijarha čije je sjedište u Aleksandriji, ali je u islamskom srednjem vijeku premjestio svoje sjedište u Kairo gdje je sve do danas. Etiopskom je Crkvom sve do kraja Drugog svjetskog rata upravljao koptsko-egipatski metropolit koji je nosio ime abuna. Posvećivao ga je koptski patrijarh. Kad je god. 1950. umro posljednji egipatski abuna Ćiril, etiopska je Crkva, nakon tisućljetne jurisdikcijske ovisnosti o Egiptu zadobila autokefalnost. 14. siječnja 1951. po prvi puta u povijesti Crkve, koptski patrijarh posvetio je u kairu jednog prelata po nacionalnosti Etiopljanina za glavara Etiopske Crkve. Novi je abuna dobio ime Bazilije i naredne godine u Adis Abebi posvetio je nekoliko etiopskih biskupa. God. 1959. Etiopija je uzdignuta u patrijarhat i abuna je dobio titulu patrijarhe i katholikosa.» (Roman Miz, Istočni kršćani, Novi Sad: Grkokatolička parohija Svetog Petra i Pavla, 2001., str. 233)

Etiopska se crkva također otvorila za ekumenizam (ekumenizam je pokret zbližavanja različitih kršćanskih crkava u cilju ponovnog sjedinjenja kršćanstva). Promatrači ove crkve bili su na zasjedanju II Vatikanskog koncila (posljednji značajan koncil katoličke crkve koji je održan u Vatikanu od 1961. do 1965. godine). Također je bilo i dugih kontakata između Katoličke i Etiopske crkve.

BIBLIOGRAFIJA

Franzen, Augustin, Pregled povijesti crkve, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1983.

Jedin, Hubert, Velika povijest crkve II, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1995.

Kolarić, Juraj, Ekumenska trilogija, Zagreb: Prometej, 2005.

Kolarić, Juraj, Istočni kršćani, Zagreb: Veritas, 1982.

Miz, Roman, Kršćanski istok, Novi Sad: Grkokatolička parohija Svetog Petra i Pavla, 2001.

Tenšek, Tomislav Zdenko, Kršćanstvo istoka, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2001.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s