Autor: dr.sc. Jasmin Milić

Augsburško vjeroispovjedanje (lat. Confessio Augustana), nastalo je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu. Pripremajući se za ovaj sabor, izborni knez Johann Saksonski, pozvao je 14. ožujka 1530. godine k sebi wittenberške teologe u Torgau. Tu su oni priredili tzv. Torgaunski članak te su ga ponijeli u Augsburg kao radni materijal. U tome su se materijalu uglavnom osporavale ceremonije a manje nauk. Na saboru u Augsburgu, evangelici su se s jedne strane branili odnosno distancirali od „zanesenjaka“ (anabaptista) i Zwinglija, a s druge strane od Rimske crkve naglašavajući kako su sačuvali staru Katoličku vjeru. Upravo na ovoj dvostrukoj obrani nastaje Augsburška vjeroispovjest.

Za sabor su se pripremili i rimokatolici. Tako je Johannes Eck za cara sastavio dokument od 404 članka u kojima predstavlja protestante (evangelike, zwinglijance i anabaptiste) kao heretike. Philip Melanchton je, pročitavši 404 Eckova članka, smatrao da se materijal o nauku i obredima koji je donio sa sobom u Augsburg treba uobličiti u jedno vjeroispovijedanje. Preradio je Schwabaške i Torgauske članke u apologetski spis. Naime, kako je Luther bio izopćen iz crkve, nije mogao da sudjeluje na saboru, pa je evangeličko vjeorvanje predstavljao Melanchton. Nacrt spisa uputio je Lutheru kako bi i on dao svoje mišljenje o njemu. Luther je spis podržao. Nakon što je pročitao tekst, izjavio je: „Pročitao sam Philipovu Apologiju, i jako mi se sviđa, te ne bih mogao reći što bi se moglo ispraviti ili promjeniti“. Pomalo ironično, Luther je također prokomentirao: „Ja se ne znam izražavati tako blago i diskretno“.

U konačnom obliku Augsburško vjeroispovijedanje na njemačkom jeziku pročitano je u Augsburgu, 25. lipnja 1530. Uz njemački tekst, vjeroispovijedanje je priređeno i na latinskom jeziku.

Augsburško vjeroispovjedanje obuhvaća 28 članaka raspoređenih u dva djela. Prvi dio (Fidei praecipui) obuhvaća članke od 1-21 i bavi se vjerovanjem (doktrinarni dio) a drugi dio (Inguibus recensentur absus mutati) od 22 do 28 bavi se obrednim djelom, odnosno pogreškama Rimske crkve.2 Vjeroispovjedanje naglašava da je za crkveno jedinstvo dovoljno slaganje u glavnim točkama vjerovanja koji su navedeni u prvome djelu, a da kod crkvenih običaja koji su navedeni u drugome djelu, može vladati raznolikost.
Kao reakciju na Augsburško vjeroispovjedanje, rimokatolici su izradili dokument Confutatio (Opovrgavanje) kojega su pročitali u Augsburgu 3. kolovoza 1530. godine.

Pregled Augsburškog vjeroispovijedanja:

PRVI DIO

Članak 1 – O Bogu
Bog je Trojstvo, Tri osobe. Osuđuju se svi oni koji negiraju Trojstvo odnosno koji drugačije tumače Oca, Sina i Duha Svetoga.

Članak 2 – Prvotni grijeh
Nauk o prvotonom, iskonskom ili istočnom grijehu. Svi su začeti i rođeni u grijehu. Osuđuju se pelagijanci koji su nijekali prvotni grijeh, kao i svi oni koji smatraju da se čovjek svojom snagom može opravdati pred Bogom.

Članak 3 – Sin Božji
Krist je preuzeo ljudsku narav, te su u njemu dvije naravi, ljudska i božanska. Nadalje se o Kristu govori onako kako ga se definira u Apostolskom vjerovanju.

Članak 4 – Opravdanje
Ljudi se ne mogu opravdati djelima već samo vjerom u Krista koji je dao zadovoljštinu za naše grijehe.

Članak 5 – Služba crkve
Bog je uspostavio službu propovjedanja i službu dijeljenja sakramenata. Po Riječi i sakramentima djeluje Duh Sveti koji proizvodi vjeru. Po toj vjeri ljudi bivaju opravdani. Osuđuju se anabaptisti i drugi koji smatraju da Duh djeluje izvan Riječi.

Članak 6 – Nova poslušnost
Vjera proizvodi plodove. Moramo činiti dobra djela jer je to volja Božja za nas. Po djelima se ne spašavamo, no djela su znak poslušnosti.

Članak 7 – Crkva
Crkva je jedna. Ona je tamo gdje se istinito naučava evanđelje a sakramenti pravilno djele. Slaganje po ovome pitanju je dovoljno za jedinstvo Crkve. Obredi ne moraju biti svugdje isti.

Članak 8 – Što je Crkva
Crkva je zajednica svetih i pravih vjernika. No, u crkvi su uz njih pomješani i zli ljudi. No, i od zlih ljudi se mogu koristiti sakramenti, jer su valjani zato što ih je Krist utemeljio. Osuđuju se donatisti koji su smatrali da je služba zlih ljudi beskorisna i bez učinka.

Članak 9 – Krštenje
Krštenje je potrebno za spasenje. Treba ga udjeliti i djeci. Osuđuju se anabaptisti jer odbijaju krštenje djece i vjeruju da se ista mogu spasiti i bez krštenja.

Članak 10. – Gospodnja večera
Tijelo i krv Kristova su stvarno prisutni u Večeri Gospodnjoj.

Članak 11. – Ispovijed
Ispovijed treba ostati u crkvi.

Članak 12. – Pokajanje
Crkva mora primiti pokajnike i dati im odrješenje. Pokajanje se sastoji od pokajanja i vjere. Osuđuju se oni koji smatraju da se opravdani mogu izgubiti Duha Svetoga kao i oni koji smatraju da se može postići savršenstvo u ovome životu. Osuđuju se i novicijani koji nisu htjeli oprostiti palima nakon krštenja.

Članak 13. – Upotreba sakramenata
Ovaj je članak odogovor na Zwinglijansko učenje kako su sakramenti samo znaci (posebice u euharistiji). Nasuprot tomu, naučava se da su sakramenti oni koji produbljuju i potvrđuju vjeru u nama.

Članak 14 – Crkveni red
U crkvi mogu propovijedati i sakramente dijeliti samo oni koji su na to ispravno pozvani.

Članak 15. – Crkveni obredi
Treba obavljati obrede koji doprinose miru i redu u crkvi. No, obredi nisu neophodni za spasenje. Oni obredi, koji su protivni evanđelju, potpuno su beskorisni.

Članak 16. – Građanske dužnosti
Kršćani trebaju biti aktivni u građanskim dužnostima, sudjeluju u pravednim ratovima, dosuđuju pravedne kazne i sl. osuđuju se anabaptisti koji zabranjuju kršćanima sudjelovanje u građanskim dužnostima.

Članak 17 – Kristov dolazak
Krist dolazi na kraju vremena uskrsnuti sve mrtve, vjernima dati život vječni, bezbožnima i đavlu vječne muke. Osuđuju se anabaptisti koji ne vjeruju u vječne muke.

Članak 18. – Slobodna volja
Čovjek ima djelomično slobodnu volju po pitanjima civilne pravednosti i brojnim stvarima podčinjenim razumu, no kada je u pitanju pravednost pred Bogom to nije stvar slobodne volje već dara Božjega.

Članak 19. – Uzrok grijeha
Bog nije uzrok grijeha, već đavao i bezbožan čovjek. Bez pomoći Božje, čovjekova se volja okreće od Boga.

Članak 20. – Vjera i dobra djela
Vjera ne ukida dobra djela, dapače, ona ih proizvodi. Nepotrebna su djela poput krinica, redovništva, slavljenje svetaca i sl. Djelima se ne može zadobiti milost. No, Bog daje vjerniku pravedna djela.

Članak 21. – Kult svetaca
Svece se treba nasljedovati, ali ne i štovati. Oni nam trebaju biti uzor, no njima se ne treba moliti. Bog samo može nekoga proglasiti svecem a ne institucije.

DRUGI DIO

Članak 22. – Obje prilike
Večera Gospodnja se treba djeliti pod obje prilike, sukladno Pismu i starim kanonima a ne samo u hostiji.

Članak 23. – Svećenički brak
Pojašnjavaju se biblijski i crkveno-povijesni razlozi za svećenički brak.

Članak 24 – Misa
Misa ostaje, ali se mora služiti na razumljivom jeziku, euharistija se treba osloboditi svih nepotrebnih elemenata, treba ukinuti privatne mise koje se slavi radi dobitka. Misa nema žrtveni karakter.

Članak 25 – Ispovijed
Ispovjed nije ukinuta, ali se ne moraju nabrajati svi grijesi. Službenici imaju pravo udjeliti odriješenje (Službenik ne oprašta već navješćuje oproštenje grijeha) i to čine po Božjem nalogu.

Članak 26 – Razlikovanje hrane
Razlikovanje hrane, obredi, ceremonije koje su u suprotnosti s Pismom nepotrebno zaklanjaju Kristov križ i njegovo djelo.

Članak 27. – Redovnički zavjeti
Govori se o zlouporabama vezanim za redovničke zavjete. Nije toliko govor protiv redovništva, koliko protiv redovničkih zavjeta.

Članak 28. – Biskupska vlast
Biskupi ne trebaju zloupotrebljavati vlast nametanjem doktrina i prakse koji nisu u skladu s Pismom, niti se miješati u državne poslove.

 

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.