PROPOVJEDNIK: Domagoj Rade
Današnje čitanje iz Evanđelja po Luki (Lk 12,13-21) nam govori zgodu o Isusu i jednom nepoznatom Židovu iz mnoštva. Židov nije Isusu postavio nikakvo pitanje, kako to uobičajeno zna biti, već je zatražio od Isusa da presudi o podijeli nasljedstva između njega i njegova brata. „Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.“ Njegove riječi otkrivaju da on zapravo želi da Isus presudi u njegovu korist. Možemo pretpostaviti da je njihov otac odredio da će jedan brat naslijediti više od drugoga, ili da će jedan naslijediti sve. Jeli to u skladu s njihovom tradicijom? „Ako koji čovjek imadne dvije žene: jednu koja mu je draga, a drugu koja mu je mrska, te mu i draga i mrska rode sinove, ali prvorođenac bude od one koja mu je mrska, onda, kad dođe dan da podijeli svoju imovinu među svoje sinove, ne smije postupiti prema prvorođencu od drage na štetu sina od mrske, koji je prvenac, nego mora za prvorođenca priznati sina od mrske i njemu dati dvostruk dio od svega što ima. Jer on je prvina njegove snage – njemu pripada pravo prvorodstva.“ (Pnz 21, 15-17)
Prvi sin bi prema zakonu trebao dobiti veći dio nasljedstva, ali to ne isključuje mogućnost da je presuda nepravedna. On ne traži od Isusa da presudi kako je pravedno, već traži Isusa da mu pomogne da izvuče deblji kraj. Isus na to odgovara tako da im pokuša vratiti pažnju na ono što je bitno, na ono zbog čega je on došao, da obnovi odnos Boga i čovjeka. Upozorava ih da se klone pohlepe, i reducira važnost zemaljskih dobara u životu. „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“
Isus koristi ovu priliku i mnoštvu govori prispodobu o odnosu čovjeka i bogatstva, što je vrlo prikladno jer je taj pojedinac iz mnoštva prišao Isusu upravo zato jer mu je odnos prema bogatstvu bitan. „Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.“ Isus nije izrekao prispodobu o istoj situaciji čovjeka i nasljedstva, ali je i dalje u centru odnos čovjeka s materijalnim dobrima. Htio bih da primijetimo koje osjećaje budi bogatstvo u bogatašu iz prispodobe.
PRVO, bogataš se brine oko toga gdje će sa svojom imovinom: „Što da učinim?“. Bogatašu posjed izaziva brigu, i to mu je očito jedna velika životna briga. Nema ni gdje staviti sve što je skupio a možda to želi i sakriti. Vrlo je bitno u što je usmjerena bogataševa briga, u ono zemaljsko i prolazno.
DRUGO, upravo suprotno, bogataš osjeća spokoj i sigurnost znajući da mu je sva imaština zgrnuta na sigurnom za budućnost: „Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge.“ Možemo si zamisliti da imamo 100 milijardi eura u banci u Švicarskoj i da nas baš boli briga za sutradan, jer smo nezaustavljivi. U novcu je sigurnost za sadašnjost i budućnost a možda čak i spas. Bogataš sam svojoj duši govori slatke i zavodljive riječi lažne sigurnosti u odnosu na svoje blago.
TREĆE, bogataš u svojoj imaštini pronalazi uživanje: „Počivaj, jedi, pij, uživaj!“ Novac danas omogućava svakakve zemaljske užitke. Moguće je piti skupocjeni alkohol, obilno koristiti opojne droge, živjeti u raskoši, odijevati se u luksuzu, biti među elitnim skupinama na prestižnim lokacijama, kupiti slavu i biti u centru pažnje. U svome bogatstvu, bogataš pronalazi gorivo kojim će pokretati svoj apetit za zemaljskim užitcima, za hedonizmom. Bog ga u tom vrhuncu ruši i time pokazuje kako je njegov životni fokus i odnos spram zemaljskih stvari jedna obična ludost. Bogataš si nije samo zgrtao blago, već je zgrćući si zemaljska uživanja i osjećaje koji su proizašli iz njegova života posvećenog svjetovnim dobrima pokušavao ispuniti sebe, ne znajući da ga praznina time neće napustiti.
Osjećaji koji su se pojavili u bogataševu odnosu s bogatstvom su proizašli iz jednog iskrivljenog i izopačenog svjetonazora. No,ono što je bitno za nas danas, jest to da se iz ovog lošeg primjera može pobliže vidjeti kakav bi naš odnos s Bogom trebao izgledati. Židov iz mnoštva je konfrontirao Isusa s jednim zemaljskim problemom, ali Isus je došao među mnoštvo i među svijet da obnovi odnos čovjeka i Boga. To je jedino bitno, i zato se iz ove prispodobe mogu povući crte s čovjekovim odnosom spram Boga:
PRVI osjećaj je bio nesigurnost i briga. Oko čega bismo se mi trebali brinuti u odnosu spram Boga? Možda bi to trebalo biti nešto svakodnevno: činim li ispravno, govorim li točno i iskreno, kajem li se uistinu radi svega što sam učinio, priznajem li svoje grijehe Bogu, jesam li usredotočen na ono što je bitno u svome životu, krećem li se prema Bogu? A može biti i vezano za druge ljude u našem životu: svjedočim li dovoljno, znaju li moji najbliži za Isusa, jesu li oni spašeni, molim li za njih, pristupam li prema njima s ljubavlju koju je Krist naučavao? Ja ću prvi reći da sam po tom pitanju vrlo slab. Čovjek se opeče i onda instinktivno ne gleda u tu opekotinu. Ali briga je uvijek tu, no iz nje proizlazi molitva. To bi mogle biti naše brige koje će nas i naše bližnje okrenuti u pravom smjeru, prema Bogu.
DRUGI osjećaj je bio mir, spokoj i sigurnost. U našem životu uvijek možemo pronaći sigurnost i utočište u Bogu, čak i kada je najteže. Ali često nismo takvi, već u svojoj malovjernosti bivamo odvojeni od Boga u zemaljskim brigama i općem kaosu društva. Ti osjećaji znaju biti vrlo intenzivni i iscrpljuju čovjeka. Kada smo tako iscrpljeni, možda često znamo i reći da ne želimo razmišljati o Bogu jer nam treba odmor od svega. Usprkos tome, Bog ostaje vjeran kada čovjek nije i Sveto Pismo nas također često podsjeća da je u Kristu mir i da se u njemu umorni mogu odmoriti. „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“ (Mt 11, 28-30)
TREĆI osjećaj je ugoda – odnosno – uživanje. Trebali bismo se pitati u čemu uživamo u ovome životu, jesu li to neki zemaljski užitci? U čemu točno bismo trebali više uživati u našem odnosu s Bogom? Uživamo li u zajedništvu kojeg imamo, u zajedništvu cjelokupne, katoličke, sveopće Crkve, uživamo li u službi koju nam je Bog dao, uživamo li u darovima koje nam je Bog dao, uživamo li u njegovoj milost? Uživamo li uistinu u njegovoj milosti svaki put kada ispovijedamo naše grijehe, svake nedjelje kada se kao crkva sastajemo, kada primimo oprost grijeha, kada pristupamo Euharistiji, kada se sjećamo njegove savršene žrtve na križu, žrtve otkupa, žrtve od koje sve što mi znamo i jesmo zapravo počinje?
Krist je umro, bio pokopan i uskrsnuo, i mnogi njegovi sljedbenici nakon njega su živjeli u progonstvima, pod napadom mača i vatre, pod zadahom smrti, sve kako bi mi danas mogli služiti Bogu i širiti Evanđelje. Nije bilo lako osjećati se sigurno u Bogu kada su neprijatelji vjere razapinjali kršćane i žive ih spaljivali na ulicama, protjerivali ih iz svakog mjesta. Nije bilo lako uživati u službi Bogu kada te je služba koštala života i života obitelji, kada je služba vodila na daleka mjesta, od svega onoga što je poznato. Nama je danas puno lakše osjećati se i djelovati u odnosu s Bogom, ali ipak to ne činimo onako kako bismo trebali i ne osjećamo se uvijek onako kako bismo se trebali osjećati. Zato je ova prispodoba o bogatašu i danas bitna za nas jer govori kako biti usmjeren na ono što je bitno. Jer kada smo usmjereni na Boga, tada su naša djela i osjećaji u skladu s njegovom Riječju i voljom. Nemojmo se trošiti radi zemaljskih stvari, nemojmo se uludo zamarati time. Nemojmo biti kao onaj bogataš, zgrćući si brige, sigurnost i uživanje zemaljskoga, već težimo da sve naše brige, radosti i mir budu fokusirane u Isusu Kristu i našem odnosu s njim.