“Rekao mi: “Ti si Sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!”. Proslavih se u očima Jahvinim, Bog moj bijaše mi snaga. I reče mi: ” Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima da spas moj do nakraj zemlje doneseš.”
(Izaija 49, 3, 5-6)

Knjiga proroka Izaije od pojedinih je bibličara nazvana i evanđelje po Izaiji. Naime, proročka je ovo knjiga koja govori o dolazećem mesiji, opisujući njegovo rođenje, njegov život, patnju i smrt. Upravo se na nju se referira i sam Krist kao i novozavjetni pisci kada govore o životu i stradanju Kristovom.

Isto tako, knjiga proroka Izaije govori i o poslanju Crkve. Izrael, kao starozavjetni narod Božji jest slika i izabranoga Božjega naroda kojega Krist okuplja u svoju zajednicu, koju naziva i svojim Tijelom. Sva obećanja kao i riječi poslanja Izraelu koje nalazimo u Starome zavjetu, odnose se danas na Crkvu Kristovu.

Upravo u ovo vrijeme kada se širom svijeta održavaju molitve za jedinstvo kršćana, valja nam se vratiti biblijskoj poruci, kako i zašto smo na jedinstvo pozvani.

Iako smo danas razdijeljeni u mnoštvu različitih vidljivih, organiziranih partikularnih crkava, konfesija, denominacija, Crkva je Kristova zapravo već jedno. Nažalost, nije jedno u organizacijskom smislu, i vjerojatno u tome smislu nikada neće biti jedno sve dok Gospodin ne dođe, ali u duhovnom smislu, Krist ima samo jedan narod i jedno svoje tijelo na zemlji. Mi to nazivamo nevidljivom Crkvom, onom koju Gospodin poznaje i koju čine iskupljeni, spašeni pojedinci iz različitih denominacija, odnosno vidljivih crkava na zemlji. Nisu svi članovi vidljive crkve doista dio Kristove jedne, nevidljive Crkve, ali oni koji doista pripadaju Kristu, ne mogu biti izvan vidljive Kristove Crkve. Ona jest nažalost, kako smo rekli razdijeljena, no i takva, ona je vidljivo očitovanje Kristovoga tijela na zemlji.

No, to što smo kao kršćani organizacijski razdijeljeni, ne oslobađa nas odgovornosti da budemo autentični svjedoci Krista. Ako je naše poslanje da međusobno raspravljamo o tome tko je u pravu, ako smo neprijatelji jedni drugima, ako su na društvenim mrežama vidljive rasprave kršćana različitih denominacija u kojima nekada ne nedostaje i vrlo živopisnih uvreda, onda doista sramotimo ime Kristovo. A zasigurno nismo pozvani sablazan već, kako smo čuli iz današnjega čitanja, svjetlost narodima.

Bog se proslavlja u svojoj Crkvi, pa i u ovakvoj na zemlji razdijeljenoj. Mi kao njegov narod, njegova crkva pozvani smo biti blagoslov našim zajednicama i djelovati unutar njih našim darovima. No, biti samo sluga Božji unutar okvira zajednice, „premalo je“. Bog za nas ima puno više i uzvišenije poslanje: da budemo svjetlost narodima i da spas njegov donesemo do nakraj zemlje.

Nešto kasnije, u 60. poglavlju, 1 i 2 redak prorok Izaija će iznova prenijeti riječi poslanja koje Gospodin upućuje svome narodu:
„Ustani, zasini jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista slava Jahvina. A zemlju evo tmina pokriva, i mrklina narode! A tebe obasjava Jahve, i slava se njegova javlja nad tobom.“

U ovim riječima prepoznajemo riječi samoga Krista koje upućuje svojim učenicima u Mateju 28, 10:
„… Zato idite u učinite sve narode učenicima mojim!“

Ili u Marku 16, 15:
„Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju“.

U Djelima apostolskim u prvome poglavlju, 1, 8, Isus nalaže svojim učenicima da budu „.. svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje“.

Dakle, jasno vidimo kako je poslanje starozavjetnoga Božjega naroda zapravo poslanje Crkve danas.

Na koji način mi kao kršćani, različiti u svojim konfesionalnim identitetima možemo biti svjedočanstvo svijetu? Jesu li dovoljne naše riječi? One su naravno važne, jer u bitnome trebamo prenijeti poruku spasenja, poruku o Kristovoj žrtvi, poruku u pokajanju i vječnome životu drugima. No, kada naše riječi pređu ove osnovne okvire, tada znamo i zbunjivati druge jer na različite načine pristupamo nekim kršćanskim doktrinama, nerijetko osuđujući druge kršćane za krivovjerje i sl.

Zato naše riječi trebaju biti popraćene našim autentičnim životom za Krista. To je ta svjetlost o kojoj nam govori Gospodin po proroku Izaiji. I ta se poruka ponavlja i od strane Krista.
“Vi ste svjetlo svijetu. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori.” (Matej 5, 14).

Da, kako nam kaže Prorok Izaija, “Zemlju tmina pokriva”. A mi kršćani tvrdimo da slijedimo Svijetlo – Krista koji je za sebe rekao “Ja sam svjetlost svijeta”. On koji je u nama, tako snažno treba svijetliti po nama, tako da I mi u tami oko nas budemo svijetlo.

A što to znači?
Donosimo li nadu onima koji su bez nade? Donosimo li radost onima koji su tužni? Utjehu žalosnima? Pokazujemo li svojim primjerom onima koji su izgubili vjeru i povjerenje u ljude da postoje oni koji znaju iskreno ljubiti drugoga i drugačije,, Jesmo li spremni pomoći potrebitome? Prepoznajemo li samoga Krista u onima koji su gladni, žedni ili koji nemaju što obući? To je ono što će ljudima biti svjetlo. Ono ne dolazi od lijepo osvijetljenih crkava i katedrala, već od žive crkve koju činimo ti i ja. Isusove ruke i noge na zemlji su tvoje i moje ruke. Njegovu su oči tvoje i moje oči. Hoće li drugi u njima vidjeti onu toplinu koju djeca Božja trebaju imati?

Prva Crkva je imala uspjeh jer su ljudi bili privučeni ljubavlju koju su vidjeli među kršćanima. Crkva u Djelima apostolskim nije imala razvijene doktrinarne koncepte kao danas, nije imala pisana djela iz dogmatike, liturgike… Nisu se raspravljali oko filiokve ili koji je kruh valjaniji za euharistiju: kvasni ili beskvasni. Oni su se međusobno ljubili, pomagali i bratskom ljubavlju grlili svakoga tko im se pridruživao.

Sjećam se kada smo jednom zgodom nas nekoliko svećenika i vjernika naše crkve prije nekoliko godina pomagali potrebitim ljudima koji su se našli u našoj sredini. Osim nas, bilo je tu i mladih ljudi koji sui m pomagali, vođeni humanim osjećajem da ljudima u potrebi valja pomoći. Većina tih mladih ljudi nisu bili vjernici. Jednom prilikom, jedan od njih nam je prišao i rekao: “Dečki, to što vi radite mijenja moju sliku o Kristu, o kršćanstvu”.

Mi, različiti, ali opet jedno u Kristu, trebamo i to je naša evanđeoska obveza, naći načina da doista budemo svjetlo u ovom svijetu kojega različite tame sve više prekrivaju. Ako to doista činimo, ispunit će se riječi Kristove: “Nije moguće sakriti grad koji leži na gori”.

Znao je  Krist dobro  što očekuje od svojih učenika i koliko je važno njihovo međusobno jedinstvo za naviještanja Kraljevstva Božjega, pa je zato i molio u svojoj velikosvećeničkoj molitvi da i oni ali i mi koji će po njihovoj riječi uzvjerovati, budemo jedno (Ivan 17, 20-21).

Ne budimo samo sluge unutar naših denominacijskih okvira. Ne budimo isključivi prema drugima, već budimo svjetlo svim narodima. To naše svjetlo neka bude onakvo kakvo Isus očekuje od nas a kako nam je zapisano u Mateju 5, 16.:

“Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskoga.”

Amen!

Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.