Pravna osobnost i pravo vlasništva crkve i župa Reformirane kršćanske crkve

Reformirana konfesija (u narodu poznata i kao kalvinska, po reformatoru Jeanu Calvinu odnosno Reformatska, kako se nazivala u nekim od prethodnih državnih zajednica) prisutna je na prostoru današnje Hrvatske još od 16. stoljeća. Unatoč mnogim izazovima kroz povijest, uspjela je opstati i ostati jedinstvena. No, nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, kada je došlo i do osamostaljenja Reformirane crkve u Republici Hrvatskoj, došlo je do podjela unutar iste, te već više od 20 godina dvije reformirane denominacije (Reformirana kršćanska kalvinska crkva u Hrvatskoj i Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj) tvrde, svaka za sebe isključivo, da su jedini pravni sljednik Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj koja djeluje od 1993. a time i pravni sljednik Reformirane kršćanske crkve nekadašnje Jugoslavije.

U nekoliko članaka bit će predstavljen razvoj Reformirane crkve od njezina ustrojstva u Republici Hrvatskoj pa sve do danas, te će se na temelju dokumentiranih činjenica zaključiti koja je od dvije reformirane denominacije, koju uglavnom čine etničke mađarske župe, doista pravni sljednik one crkve koja se 1993. godine ustrojila u Republici Hrvatskoj kao samostalna denominacija.

Prethodni članci:

USTROJSTVO REFORMIRANE KRŠĆANSKE CRKVE U HRVATSKOJ

REGISTRACIJA REFORMIRANE KRŠĆANSKE CRKVE U HRVATSKOJ

 PRAVNA OSOBNOST I PRAVO VLASNIŠTVA REFORMIRANE KRŠĆANSKE CRKVE I REFORMIRANIH ŽUPA U HRVATSKOJ 

Kako smo u prethodnom članku naveli, u vrijeme ustrojstva Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, 1993. godine, na snazi je bio Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1978. godine (NN 14/78) kojega je Republika Hrvatska naslijedila iz SFRJ.

U 11 članku navedenoga Zakona stoji:

„Vjerske zajednice odnosno određene njihove organizacije imaju svojstvo građanske pravne osobe“ (Čl. 11).

Pod „organizacije“ u slučaju Reformirane kršćanske crkve, podrazumijevaju se Crkvene općine, odnosno župe te druge ustanove koje po unutarnjem pravu vjerske zajednice imaju pravnu osobnost.

Člankom 4 Ustava Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj bilo je propisano:

„Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj i pojedine župe kao upravna tijela su pravne osobe, te mogu obavljati sve službe koje im kao takvima pripadaju i na koje su obvezatne. Imutkom upravnih tijela i ustanova Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj upravljaju na to pozvani organi prema važećim zakonima.“

Definicija pravne osobe glasi:

„Pravna osoba je društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost.“[1]

Dakle, i sukladno građansko-pravnim i crkveno-pravnim propisima, pravnu osobnost ima, kako Crkva kao krovno organizirana vjerska zajednica, tako i župe koje djeluju u njezinu sastavu.

U tome smislu su i pojedine župe Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj bile evidentirane pri Državnom zavodu za statistiku, dobivši time vlastiti matični broj kako bi u pravnom prometu djelovale kao pravne osobe.

Pravna osobnost crkvenih općina odnosno župa bila je od iznimne važnosti za upravljanje vlastitom nepokretnom i pokretnom imovinom koju su župe već imale, odnosno stjecanja imovine.

Kada govorimo i nepokretnostima, tu dakako treba imati na umu crkve, župne dvorove, okućnice, oranice, šume i sl. koje su pojedine reformirane župe stoljećima imale u svome vlasništvu i nikada se pravo župe da posjeduje svoje vlasništvo nije dovodilo u pitanje. Zato je i tadašnjim zakonom bilo propisano da i organizacije vjerske zajednice imaju pravnu osobnost a time i pravnu sposobnost djelovanja.

Kako smo ranije naveli, pravo vlasništva je također bilo definirano Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1978.:

„Vjerske zajednice ili njihovi organi mogu u granicama utvrđenim ustavom, zakonima i drugim propisima imati pravo vlasništva na nekretninama potrebnim za obavljanje vjerskih poslova, vjerskih obreda i smještaj svojih službenika (čl. 7).“

Pravo vlasništva Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj kao i reformiranih župa bilo je definirano i Propisnicima Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, VII, st. 1 i 2 u kojem se kaže da imovina pripada onome na čije je ime uknjižena.

Prilikom ustrojstva Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, jedino su crkvene općine odnosno župe i imale svoju nepokretnu i pokretnu  imovinu, izuzev nekretnine u Vinkovcima koja je bila vlasništvo Reformatske hrišćanske crkve u SFRJ.

Dakle, u vrijeme kada se Reformirana crkva na prostoru novonastale države Hrvatske proglašava neovisnom od Reformirane crkve u Jugoslaviji, i to udruživanjem crkvenih općina (župa) kao pravnih osoba, ona prihvaća i propise o pravnoj osobnosti kako crkve tako i župa (i ostalih ustanova).

Jedini način dokaza pravne osobnosti bio je upis u registar poslovnih subjekata Državnog zavoda za statistiku, kako smo to u prethodnom dijelu naveli.  Ovo pitanje, koje nije bilo sporno za Reformiranu crkvu na ovim prostorima ni u vrijeme kada je djelovala u sastavu Austro-Ugarske monarhije, niti u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kao ni u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, nije bilo sporno niti na početku djelovanja Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj.  Spor će nastati tek kada dođe do raskola u Reformiranoj kršćanskoj crkvi, 1999. godine.

[1] Martin Vedriš i Petar Klarić, Građansko pravo, Zagreb: Narodne novine 2002.str. 37.

Nastavak Sinoda u Lugu 1998. godine

dr.sc. Jasmin Milić

Povezani članci: REFORMIRANA KALVINSKA ILI REFORMATSKA CRKVA MAĐARA-IZRAVNI SLJEDNIK REFORMIRANE KRŠĆANSKE CRKVE?

Kod preuzimanja ovoga članka, obavezno navesti link.