Reformirana konfesija (u narodu poznata i kao kalvinska, po reformatoru Jeanu Calvinu odnosno Reformatska, kako se nazivala u nekim od prethodnih državnih zajednica) prisutna je na prostoru današnje Hrvatske još od 16. stoljeća. Unatoč mnogim izazovima kroz povijest, uspjela je opstati i ostati jedinstvena. No, nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, kada je došlo i do osamostaljenja Reformirane crkve u Republici Hrvatskoj, došlo je do podjela unutar iste, te već više od 20 godina dvije reformirane denominacije (Reformirana kršćanska kalvinska crkva u Hrvatskoj i Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj) tvrde, svaka za sebe isključivo, da su jedini pravni sljednik Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj koja djeluje od 1993. a time i pravni sljednik Reformirane kršćanske crkve nekadašnje Jugoslavije.

U nekoliko članaka bit će predstavljen razvoj Reformirane crkve od njezina ustrojstva u Republici Hrvatskoj pa sve do danas, te će se na temelju dokumentiranih činjenica zaključiti koja je od dvije reformirane denominacije, koju uglavnom čine etničke mađarske župe, doista pravni sljednik one crkve koja se 1993. godine ustrojila u Republici Hrvatskoj kao samostalna denominacija.

Prethodni članci:

USTROJSTVO REFORMIRANE KRŠĆANSKE CRKVE U HRVATSKOJ

PRVA REGISTRACIJA REFORMIRANE KRŠĆANSKE CRKVE U HRVATSKOJ

PRAVNA OSOBNOST I PRAVO VLASNIŠTVA REFORMIRANE KRŠĆANSKE CRKVE I REFORMIRANIH ŽUPA U HRVATSKOJ

SINODA U LUGU 1998.

Nakon osamostaljenja Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, crkva je nastavila djelovati u onim granicama i u onim župama koje su joj bile dostupne. Još uvijek se, kako smo u prethodnim člancima naveli, veći dio župa (sve baranjske i dio slavonskih) nalazio na okupiranom prostoru RH. Treba napomenuti da slavonske župe koje su se nalazile na okupiranom prostoru (Tordinci, Korođ i Laslovo) nisu djelovale  u razdoblju od 1991. do 1998. godine, budući su crkve bile srušene a vjernici prognani odnosno izbjegli iz svojih sela. Određene baranjske župe su uglavnom djelovale u tome periodu, s time što je i iz tih župa dio vjernika izbjegao na slobodni prostor Republike Hrvatske. Vjernici, koji su izbjegli, odnosno prognani s tih prostora organizirali su se u tzv. „Prognaničku župu“ koja je djelovala u Osijeku a koju je vodio župnik János Kettős.

“Prognanička župa”

Prognanička župa je osnovana 13. studenog 1993. u crkvenom prostoru Evanđeoske pentekostne crkve u Osijeku (Cvjetkova 32, nekadašnja židovska Sinagoga). U ovome prostoru je “Prognanička župa” djelovala nekoliko godina, mijenjajući još nekoliko lokacija, te je konačno, do mirne reintegracije djelovala u Evangeličkoj crkvi u Osijeku (Jägerova 7). Župnik János Kettős je u to vrijeme imenovan i od vodstva Evangeličke crkve za župnika Evangeličke župe u Osijeku.

Fotografija lijevo: vjernici “Prognaničke župe” na bogoslužju. Gornja desno: konfirmacija mladih prognaničke župe. Ispred sjede (desno) župnik János Kettős i (lijevo) župnik iz Mađarske Szabó Imre

Lijevo: glavni tajnik Svjetskog saveza Reformiranih crkava Milan Opočenský u posjeti “Prognaničkoj župi”. Desno: djeca “Prognaničke župe” u Evangeličkoj crkvi u Osijeku.

Po podatcima koji su o ovoj župi sačuvani, ista je brojala 2.152 vjernika odnosno 565 obitelji iz 21 naselja.[1] Time je “Prognanička župa” bila najbrojnija župa Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj.

Tordinčani, koji su se uglavnom nalazili u Vinkovcima, sastajali su se u prostorijama Crkve Božje[2] na bogoslužja, zajedno s vjernicima ove denominacije. Bogoslužja na smjenu predvode biskup Endre Langh, nadglednik Crkve Božje u Hrvatskoj, Josip Jendričko te pastor Crkve Božje Matej Lazar Kovačević. U to vrijeme i autor ovih redova povremeno dolazi služiti u Vinkovce.

Mirna reintegracija i kontakti s baranjskim župama

Mirna reintegracija Hrvatskog podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske započela je 15. siječnja 1996. godine a završila 15. siječnja 1998. godine. Tijekom samoga procesa integracije, uspostavljeni su kontakti s baranjskim župama odnosno župnicima koji su ostali na tome prostoru. Župe koje su djelovale u Baranji su: Lug, Vardarac, Bilje, Kneževi Vinkogradi, Suza, Zmajevac, Kotlina, Karanac i Beli Manastir.

Župnici koji su ostali na tome prostoru su: Lajoš Čati Sabo, Aranka Čati Sabo, János Hajek stariji i János Hajek mlađi. Činjenica je da se veći broj reformiranih vjernika, župnika, kao i same crkvene imovine nalazio na prostoru koji je bio u procesu mirne reintegracije. Stoga je trebalo i te župe (vjernike i župnike) također integrirati u Reformiranu kršćansku crkvu u Hrvatskoj, budući da su u jurisdikcijskom smislu i dalje pripadali Reformiranoj crkvi u Jugoslaviji.

U tom smislu, kada se stvore uvijeti, trebalo je sazvati Sinodu na kojoj bi, za razliku od 1993. godine kada se ustrojila Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj, a na kojoj nisu bili predstavnici svih župa, ovoga puta bili predstavnici svih župa i svi župnici. Pripremala se dakle Druga Sinoda Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, a zapravo prva (i jedina) cjelovita Sinoda u smislu delegata.

Prigovori na djelovanje biskupa Endre Langha

U međuvremenu je već došlo do određenih prigovora na rad biskupa Endre Langha od strane župnika Jánosa Kettősa kao i od predstavnika “Prognaničke župe” a koja je zapravo bila predstavnica većeg djela vjerništva Reformiranih župa u Hrvatskoj.

Kako bi umanjio utjecaj župnika Jánosa Kettősa, biskup Langh ga “suspendira” iz službe. No to je izazvalo dodatno nezadovoljstvo vjerništva koji ovu odluku, koju su smatrali nezakonitom nisu prihvatili, te pred kraj 1997. godine upućuju prosvjedno pismo biskupu Langhu, tražeći od njega da sazove Sinodu najkasnije do 15. 12. 1997. godine. To se nije dogodilo, već je biskup Langh nastavio djelovati protiv župnika Jánosa Kettősa i onih koji su ga podržavali.

Druga Sinoda Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, 7. 11.1998. godine.

U takvom ozračju, saziva se Sinoda za 7.11. 1998. godine u baranjskom mjestu Lug. Sinoda je bila napeta, podijeljena između dvije opcije, jednu koju je predvodio biskup Endre Langh a druge koju je predvodio župnik János Kettős.

Na Sinodi su bili nazočni predstavnici 20 crkvenih općina, ukupno 91 laički delegat te svi svećenici, ukupno 8, kao i predstavnici Sinodalnog vijeća. Od gostiju su bili nazočni: Iz Reformirane crkve Mađarske, Dr. Mihály Márkus te Dr. Pastor János, profesor i svećenik,  te Dr. Duncan Hanson iz Prezbiterijanske crkve USA.

Na kraju su usvojene odluke Sinode, koje su u tom trenutku djelovale kao najbolje rješenje za Crkvu:

– Endre Langhu je izglasano nepovjerenje da nadalje vodi crkvu kao biskup. Da bi mu se zahvalilo na dotadašnjoj službi,proglasilo ga se počasnim biskupom.
– Izabrano je sedmeročlani Provedbeni odbor koji će voditi Crkvu do sazivanja nove, treće Sinode na kojoj bi bio izabran novi biskup. kao termin za održavanje sljedeće Sinode određen je svibanj 1999. godine.

Ove je odluke prihvatio, sada već počasni biskup Endre Langh, shvaćajući da je veći dio delegata a time i vjerništva Reformirane crkve, nezadovoljno njegovim radom.

Dakle, od 7. 11. 1998. godine, Endre Langh više nije bio predstavnik Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj niti je mogao istu zastupati pred bilo kojim državnim tijelom, pred međunarodnim reformiranim tijelima niti pred drugim vjerskim zajednicama.

Također treba napomenuti da je Endre Langh od svoga izbora 30.01. 1993. godine pa sve do 7.11.1998. godine bio samo izabrani biskup  budući nije bio propisno posvećen za službu biskupa.

Nakon Sinode u Lugu, nastupilo je novo razdoblje u djelovanju Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj. Crkvu je vodio Provedbeni odbor na čelu kojeg se nalazio župnik Đuro Varga kao predsjedavajući. Provedbeni odbor se nastavio sastajati kako bi priredio sljedeću sinodu za svibanj 1999. godine.

[1] Podatci se nalaze u Arhivu biskupskog ureda Reformatske kršćanske crkve Maađra u Hrvatskoj, u Kopačevu.

[2] Jedna od Pentekostnih denominacija u Hrvatskoj.

Nastavak  Nelegalno poništenje legalne Sinode

dr.sc. Jasmin Milić

 

Povezani članci: REFORMIRANA KALVINSKA ILI REFORMATSKA CRKVA MAĐARA-IZRAVNI SLJEDNIK REFORMIRANE KRŠĆANSKE CRKVE?