“Jahve reče Abramu: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.« Abram se zaputi kako mu je Jahve rekao.”   Postanak 12, 1-4a

Na prvim stranicama knjige Postanka vidimo kako je Bog nezadovoljan s čovjekom. Tri su kazne navedene već na početku: Izgnanstvo iz raja, potop te zbrka kod Babilonske kule. Također, na početku knjige Postanka nalazimo i prokletstva koja su rezultat Božjeg razočaranja spram čovjeka.  No, s Abrahamom započinje jedno novo razdoblje Božje naklonosti i milosti prema čovjeku.

U 11 poglavlju knjige Postanka čitamo da je Abram (njegovo ime prije nego ga je Gospodin promijenio u Abraham)  sin Teraha. Terah je potomak Šema, Noinog sina. Abram je imao dvojicu braće: Nahora i Harana. Haran je umro kao mladić a Abram i Nahor su se oženili. Abramova žena zvala se Saraja a Nahorova Milka (Nahorov sin je Lot).  Živjeli su u zemlji Kanaanskoj doselivši se u nju iz Ura Kaldejskog.

Ime Abram znači “Otac uzvišeni” ili ako dolazi iz akadskog jezika “On je ljubio oca”. Kasnije će dobiti novo ime Abraham što znači “Otac mnoštva naroda”.

Kada je Abramu bilo 75 godina, Bog mu progovori: “… Idi iz zemlje svoje”…”. Osim što Bog traži od njega da se pokrene prema nepoznatom, obećava mu i veliko potomstvo. Njemu, starcu od 75 godina koji još nije imao djece a žena Saraja (Kasnije Sara) mu je bila nerotkinja.

JAHVE REČE…

Bog progovara Abramu. Na početku knjige Postanka vidimo kako Bog svojom riječju stvara svijet. Da, kada Bog progovara, on stvara nešto novo. Kada Bog progovara treba zastati, čuti, poslušati. Kada Bog progovara, ta riječ nije prazna. Trebamo se za nju “uhvatiti” jer ona nemoguće pretvara u moguće, nespremnost u spremnost, nesposobnost u sposobnost.

IZBOR ABRAMA JE MILOST BOŽJA

Zašto je Bog baš Abrama izabrao? Zašto je on bio bolji od svoga brata Nahora ili nekoga drugoga? Abram je vjerojatno štovao druge “bogove” kao i njegov otac.  Ni po čemu ne vidimo da bi on zaslužio biti poseban za djelo koje je pred njim.

Poziv Abrama je neočekivana i nezaslužena milost. Poziv koji mu je bio upućen jest “neodoljivi poziv Božji” na koji se Abram nije mogao ne odazvati.  Tako nam Abram postaje snažan primjer izbora i nezaslužene milosti. Bog je na djelu u njegovu životu. Isto tako je i u našem pozivu presudna milost Božja. Ničime je nismo zaslužili, no Bog nam se smilovao.

Tu je dakako važna slobodna volja, ali ne naša već Božja. I ona je presudna za naše spasenje. Bog je svojom slobodnom voljom i suverenom odlukom odlučio pozvati nas i spasiti.

BOŽJA RIJEČ JE OBEĆAVAJUĆA ALI I ZAHTJEVNA

Bog traži od Abrama da ostavi svoj dom, svoju zemlju te da krene prema nepoznatome, prema zemlji koju će mu Gospod pokazati. Mora se odmaknuti od staroga načina života, služenja “drugim bogovima”. Mora ostaviti staro iza sebe da bi Bog učinio Abrahama od Abrama (novoga čovjeka). To je i Krist tražio od svojih učenika kada ih je pozivao da ga slijede, da “ostave mreže” i pođu za njim.

Zahtjevna je ovo riječ Božja. Poziva na napor, neizvjesnost… Ali upravo je to i potrebno u školi oslanjanja na Boga.

Što Bog pred nas postavlja? Što od nas traži? Trebamo li mi ostaviti neke naše “sigurnosti”, “duge bogove” kako bismo postali nova stvorenja?  Traži li Bog od nas iskorak u vjeri koji je popraćen naporima koji nam se čine nemogućim za izdržati?

Najlakše je odustati, uvjeriti sebe da nešto ne možemo. No, ako Bog od nas nešto traži, onda to sigurno možemo.

ZAPOVIJED I OBEĆANJE

Božje zapovjedi i Božja obećanja uvijek idu skupa.

1. Obećanje Zemlje

Zemlja je opipljivi, materijalni blagoslov. Bog mu želi dati sigurnost i providjeti za njegov život. Dat će mu žito i stoku. To je manifestacija blagoslova Božjega. Kada je zemlja rodna, Bog blagoslivlja svoj narod. Kada je zemlja bila pogođena sušom, Bog kori svoj narod. Bog nije izvan naših svakodnevnih okolnosti.

2. Blagoslov potomstva

Bog starcu i starici nerotkinji obećava veliko potomstvo. Tu je doista trebalo imati vjere, no vjera je urodila plodom. Abram (Abraham) je postao praotac Izraela (Židova) ali i Arapa. A u duhovnom smislu, praotac svih vjerujućih u pravoga Boga. Zato je njegova vjera blagoslov svima koji se vjerom opravdavaju i koji su iskusili milost nezasluženog poziva Božjeg.

ABRAM SLIJEDI BOŽJE VODSTVO

Abram ne polemizira s Bogom. Ne pokušava se “izvući”. On je spreman poslušati. Kada Bog govori, njegov sluga treba slušati.

Abram se prepustio Božjem vodstvu. Za njega je to značilo veliko odricanje i ogroman napor. Ostavlja poznato kako bi se upustio u nepoznati, ostavlja sigurnost kako bi krenuo u nesigurnost.

“Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide.” (Hebrejima 11, 8).

Abram ostavlja stari život da bi dobio novi, ostavlja iza sebe staroga čovjeka da bi postao novi čovjek.

No, put s Bogom ipak nije nesiguran. Ako doista imamo povjerenje u Boga, tada će i naši koraci biti sigurni.

“Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.” Psalam 119, 105

Biskup Jasmin Milić

 

Video propovijed možete pogledati ovdje

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.