Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo.Ljubljeni: Pristupite Gospodinu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni riječi, za što su i određeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.  1Pt 2, 4-9

Bog je u početku izabrao sebi narod kome je dao svoju Riječ, svoje zakone, u kome se proslavljao, kome je slao proroke, komu je dao zemlju, obećanje izbavitelja odnosno mesije.  Taj narod je trebao štovati Gospodina, prinositi mu žrtve, obavljati središnja bogoslužja u Hramu, izvršavati Njegovu riječ, naviještati istinitoga Boga drugim narodima. Oni su bili izabranici, dragocjeni u Božjim očima i trebali su prirediti put za dolazećeg mesiju. No, Njegov, narod, Izrael, odbacio je evanđelje. Nisu prihvatili Krista kao Mesiju. Tražili su, štoviše njegovu smrt. Nakon smrti čuli su da je uskrsnuo, ali ni to nije bilo dovoljno. Apostoli navješćuju Božju riječ, no oni je odbijaju. Apostol Pavao i Barnaba će jednom prilikom reći: “Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja…”

Zato se evanđeljem gradi posebna zajednica, nova zajednica, Narod Božji – Crkva. Ona se gradi od Isusa, po Isusu i na Isusu. On je kamen, ŽIVI kamen. Ne samo da je živio, već je i uskrsnuo. Dolazi k svojima ali ga njegovi ne primiše. Oni ga odbacuju kao beskorisnog. Nije se mogao uklopiti u njihovu građevinu. Ali oni koji ga primiše, oni imaju vlast da postanu djeca Božja. Oni su nazidani na Kristu i sami postaju živo kamenje u duhovnoj građevini.

 

To je onaj kamen, stijena na kojem je Crkva nazidana, kako je rečeno Petru. Na vjeroispovijedanju Njegovom, da je Isus Krist, gradi se Crkva. Dakle na Kristu. No, nitko ne može biti na Kristu ako nije ugrađen u tu duhovnu građevinu, dakle Crkvu.

I danas oni koji ga odbacuju, spotiču se o taj kamen. Ne mogu ga zaobići. Oni se s njim susreću, uvijek je ispred njih. Nije li neobično kako danas mnogi koji navodno Krista smatraju nekorisnim, nepotrebnim, stalno govore o njemu? Mnogi portali na internetu su opterećeni Kristom. On je njima kamen spoticanja. Ne mogu ga maknuti ispred sebe. Smeta im, spotiču se, ali on je ipak tu.

Pratite nas na fb stranici HORIZONTI VJERE

Ovdje se dakle govori o duhovnoj zajednici, duhovnoj građevini. Crkvi koja je utemeljena na Kristu. Ta duhovna građevina je nevidljiva Crkva. Ona nadilazi institucionalnu crkvu. Danas, kada je nažalost Crkva u institucionalnom smislu razdijeljena, mnoge svojataju crkvenost u smislu da su one jedino Crkva. Nema na zemlji niti jedne crkvene institucije koja može i smije za sebe govoriti da je ona JEDINA ispravna crkva i da će se samo ako se njoj pristupi moći biti spašen. To je sektaštvo, isključivost i nepoznavanje crkvenosti. Crkvu čine doista vjernici koji pripadaju toj nevidljivoj duhovnoj građevini, a ona je prisutna u različitim vidljivim, institucionalnim crkvama ili denominacijama.

Središte te duhovne građevine jest sam Krist. Njemu pristupajući, dakle ne odbacujući ga već ga prihvaćajući kao kamen temeljac, postajemo kršćani, te i mi to živo kamenje, odnosno cigla duhovnog hrama. Kako cigla opstoji u građevini? Time što je povezana s drugim ciglama koje su sve nazidane na temelju. Dakle, vjernik je čvrsto povezan s cijelom zajednicom, dakle u čvrstom je zajedništvu s drugima.

Vjernik dakle, pristupajući Kristu, pristupa Crkvi, postaje Crkva i ne može biti vjernik odnosno kršćanin izvan Crkve. On, zajedno s drugima čini duhovnu Crkvu a ne kao nekakav samostalni vjernik neku usamljenu kapelicu.

Vjernici su ne samo duhovni hram, već i

Rod izabrani – Ono što je nekad bio Izrael, sada je Crkva, Sva obećanja koja se odnosne na starozavjetni Božji narod, sada se odnose na Crkvu.

Kraljevsko svećenstvo – U toj duhovnoj zajednici, duhovnom hramu u čijem je središtu sam Krist, vjernici su svećenici. I to ne bilo kakvi svećenici, već kraljevski svećenici. Kraljevsko svećenstvo je bilo na dvoru, služilo kralju i na određeni način vladalo zajedno s kraljem. To je upravo ono što Bog od nas očekuje. Što to doista znači? Privilegija svećenika u Starome zavjetu bila je da prinose žrtve, predvode molitve, posreduju za narod. I to sve u Hramu. Sada, kada imamo duhovni hram, svaki vjernik je pozvan da prinosi duhovne žrtve, dakle da živi potpuno i predano za Njega i da sebe prinosi kao živu žrtvu,ugodnu Bogu. Također svaki vjernik je pozvan da u molitvenom smislu redovito prinosi svoje molitve Bogu. Pozvani smo živjeti svakodnevno život predanja i žrtve za Gospodina. Kao kraljevsko svećenstvo, služimo Kristu kao Kralju koji vlada našim životima i s kojim ćemo vladati u vječnosti.

Sveti puk (sveti narod) – Kršćani su izabrani narod, izdvojeni za posebnu svrhu, posvećeni Bogu, dakle sveti u tome smislu.

Narod stečeni – Krist nas je osvojio iz kraljevstva tame. Svojom smrću na križu je donio pobjedu nad neprijateljem, đavlom i nas koji smo pristupili k Njemu, otkupio, stekao… Mi smo njegov pobjednički „plijen“. Njegovi smo, posvećeni potpuno za njega, sveti dakle u njemu, za što?

Da naviještamo silna djela onoga koji nas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu – Kršćanin je dakle pozvan svjedočiti divna djela Božja. No, Božja djela se ne navješćuju samo našim riječima već u prvome redu našim djelima: Neka ljudi vide vaša dobra djela te proslave Oca vašega koji je na nebesima.

No, nažalost, na temelju ovoga Petrovoga učenja, mnogi su povjerovali kako je dovoljno pripadati Kristu i da si time dio nevidljive, duhovne građevine te da je nebitno pipadati vidljivoj, organiziranoj Crkvi.

Da bismo Bibliju ispravno razumjeli, moramo je razmatrati cjelovito i u kontekstu. Knjiga Djela apostolskih i poslanice, pa i Otkrivenje govore i te kako o važnosti organizirane vidljive Crkve na zemlji. Duhovna građevina se očituje na konkretan i vidljivi način. Apostoli su stradali i doživljavali mnoge nevolje, a posebno apostol Pavao jer je neumorno radio na osnivanju i organiziranju vidljivih, konkretnih zajednica.

Naravno, da bi neka zajednica bila Crkva, mora ispunjavati biblijske uvijete da bi to bila. Kao što niti jedna zajednica nema monopol da bude jedina valjana Crkva, tako isto nisu sve zajednice koje se nazivaju crkvom crkve.

Pratite nas na fb stranici HORIZONTI VJERE

Jedno od krivih učenja koje je proizašlo iz pogrešnog razumijevanja kraljevskog svećenstva a koje je sve prisutnije među onima koji se odupiru pripadnosti vidljivoj zajednici, jest učenje da je dovoljno da se vjernici sami nalaze, bez služitelja crkve. Svi smo svećenici pa nam ne trebaju svećenici, pastori, učitelji… No, pažljivim razmatranjem Božje Riječi vidjet ćemo da su službe u novozavjetnoj crkvi date od Boga i da bez služitelja nije bilo zajednice.  Da bi Crkva bila Crkva, ona mora, sukladno Djelima apostolskim 2,42  biti u apostolskoj nauci (dakle u tradiciji apostola i njihovog učenja), zajedničkom životu (dakle redovitom zajedništvu), lomljenju kruha (euharistiji) i u molitvama (dakle zajedničkim molitvama, bogoslužjima). Gdje ovoga nedostaje, nedostaje i Crkve (o ova četiri obilježja vidi više ovdje).

Petar dakle ne govori suprotno od Pavlovog učenja i prakse. On samo naglašava jednu, važnu stvarnost Crkve, ne dovodeći u pitanje vidljivu, konkretnu Crkvu na konkretnom području koju predvode od Boga postavljeni služitelji (o tome vidi više ovdje). Petrovo učenje naglašava da je zajednica Božjega naroda ona koja nadilazi naše okruženje, našu konkretnu zajednicu pa i naše vrijeme. Predivno je znati da mi ovdje u ovoj zajednici Božjega naroda pripadamo jednoj velikoj, predivnoj obitelji koju je Krist otkupio svojom krvlju.

Amen!

Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.