“Tada će vas predavati na muke i ubijati vas…” Mt 24,9

Nedavno sam sudjelovao na jednoj fb raspravi o ubojstvima vjerskih neistomišljenika od strane pojedinih crkava. Vrlo je to delikatna tema i kada govorimo o tomu, trebamo biti što je više moguće pošteni i objektivni. Na žalost u ovoj temi, kao i kada razgovaramo o drugim temama, prisutan je subjektivizam i neobjektivnost.

Protestanti će rado uprijeti prstom na Rimokatoličku crkvu i inkviziciju koja je progonila i na smrt osuđivala heretike. Poznati su nam primjeri spaljivanja Jana Husa (1415.), Johna Wyckliffa (1384.), Thomasa Cranmera (1556.) i mnogih drugih. Bili su spaljeni ili na drugi način usmrćeni, samo zato što su bili “heretici” dakle suprotstavili su se dogmama i doktrinama Rimokatoličke crkve. Ali bili su vjernici, ljubili su Krista i slijedili svoju savjest u vjerovanju. Katolici će s druge strane reći da nisu ni protestanti bili nevini te da su isto tako pogubili mnoge Rimokatolike (spaljivanje Marka Križevčanina i drugih Isusovaca koji su bili s njim (1619.) kao i “heretike” koji su se odmetnuli od protestantizma (Spaljivanje Servetusa u Ženevi od strane protestantskih vlasti u Ženevi 1553. i sl.). Nadalje poznato je da je bilo progonstva i usmrćivanja anabaptista od strane protestantskih građanskih vlasti. Anabaptisti (kojih je bilo različitih struja) nisu baš bili mirotvorci pa su poznate njihove seljačke bune pod vodstvom Thomasa Müntzera, spaljivanje kuća, ubojstava drugih i sl. Pravoslavni kraljevi su progonili bogumile i ostale slične pokrete.

Povijest svih poznatih kršćanskih konfesija opterećena je dakle netrpeljivošću te odobravanjem ili izvršavanjem mučeničkih ubojstava vjerskih neistomišljenika (tu su dakako i progoni vještica, znanstvenika i sl. Ali zadržimo se kod ubojstava zbog doktrina odnosno dogmi). Dakle ili inistitucionalna pojedina crkva, ili građanske vlasti koje su štitile određenu konfesiju a progonili drugu, bili su oni koji su odobravali, optuživali, osuđivali i izvršavali smrtne kazne.

Naravno da su takvi događaji u povijesti Crkve teška mrlja koja je mnogima na sablazan i čini onu vidljivu, organizacijsku crkvu često neautentičnom.
No, da bismo na objektivan način sagledali ovu tešku temu moramo prvo ustvrditi pravo značenje Crkve. Crkva nije jednoznačni pojam

ŠTO JE I TKO JE SVE CRKVA?

Nevidljiva Crkva (Duhovna građevina)

Crkva je, na prvome mjestu zajednica otkupljenika, vjerujućih u Krista koji su nanovorođeni od Duha Božjega, koji su spašeni od vječne smrti, nevjesta Kristova čista i bez mane po koju će Gospodin doći. Ta Crkva jest „Nevidljiva Kristova Crkva“, dobro poznata Gospodinu i ona doista čini Njegovo Tijelo. Ona je živa građevina utemeljena na živome kamenu temeljcu – samome Kristu.

Vidljiva crkva (organizirana zajednica vjerujućih)

Crkva je pozvana da ostvaruje zajedništvo, vidljivo i konkretno te da sudjeluje u zajedničkim molitvama (javnom bogoslužju), lomljenju kruha (euharistiji) i sl. Nazivamo je i „vojujuća crkva“ jer je još uvijek na putu ka vječnosti i još uvijek je u različitim borbama i izvan nje u i u njoj samoj.

No, ta vidljiva crkva, iako biblijski nužna, nužan znak prisutnosti Božje na zemlji, nije savršena. Prvi znak nesavršenstva jest njena podjela. Ljudski faktor je razlog tome. I nije se vidljiva crkva podijelila tek 1054. na Istočnu i Zapadnu ili pak u 1517. unutar Zapadne crkve na Rimokatoličku i protestantizam (različitih konfesija). Podjela je bilo već u prvim stoljećima kršćanstva i neke od tih crkava koje su nastale tim podjelama i danas djeluju (Sirijske, koptske i druge crkve koje su nastale raskolom u prvim stoljećima kršćanstva). U tome zajedništvu ima „žita i kukolja“ i među onima koji vode i među onima koji vjeruju. Vidljiva crkva nije crkva (samo) svetaca. To vidimo već u samome Novome zavjetu. Već kod dvanaestorice je bilo jasno da se radi o nesavršenom društvu. Nitko od njih nije bio savršen. Juda ga je na kraju i izdao. Petar je pokušao učiniti ubojstvo rimskog vojnika (nosio je mač sa sobom) a kasnije je tri puta zatajio Isusa. Sjetimo korintske crkve i što se sve u njoj događalo.

Oni koji traže svetu organizacijsku vidljivu crkvu bez mane, bez grješnika, ako hoćete i bez teških prijestupnika Božjega zakona, neće je naći. Sve dok zemaljsku, vojujuću crkvu čine ljudi, ona će biti nesavršena. I kada u Vjerovanju kažemo da vjerujemo u jednu svetu, sveopću (katoličku) i apostolsku Crkvu, kad kažemo svetu, mislimo na onu jednu nevidljivu, sveopću, koja je unutar različitih vidljivih, nesavršenih crkava.

U tome kontekstu, pojedinci unutar tih crkava a često i njeno vodstvo činili su i čine i ono što je suprotno Božjoj volji. Zato je vidljiva crkva pozvana da se kaje i da odbacuje sve ono što je prlja i čini nečistom. No, grijeh progonstva i mučeničkog ubojstva onih koji vjeruju u Krista i koji slijede svoju savjest jest zločin protiv samoga Krista. Kada netko iz vidljive Crkve progoni i predaje vjernika u Krista na mučeničku smrt, on je progonitelj i ubojica Tijela Kristova. Njega ne može sakriti niti jedna crkvena organizacija, niti jedna reverenda ili mantija. On je, ako se ne pokaje i ne zatraži Božje milosrđe, izgubljen za vječnost.

Proslavljena Crkva

Za razliku od zemaljske, vojujuće vidljive crkve koja je nesavršena i mješavina onih koji pripadaju i koji ne pripadaju nevidljivoj Crkvi, proslavljena je Crkva savršena. Tu proslavljenu Crkvu čine svi oni koji su prije nas došli u Kristovu slavu. Među njima se posebno ističu mučenici za Krista. I u toj proslavljenoj Crkvi su mučenici iz različitih vidljivih organizacijskih crkava. Mučenici koji su postradali od rimokatolika, protestanata, pravoslavnih, anabaptista ili nekih drugih konfesija. I ti mučenici dolaze isto tako iz različitih vidljivih, organiziranih crkava ali ih povezuje jedno: oni svi, bilo rimokatolici, protestanti, pravoslavni, anabaptisti ili bilo kojega drugoga naziva pripadaju jednoj svetoj, sveopćoj Crkvi. Oni su Kristova nevjesta, nevidljiva Crkva koja postaje u Nebu i proslavljena Crkva.

KOJI STAV TREBAJU ZAUZETI KRŠĆANI PO OVOME PITANJU?

Pokajanje i iskreno žaljenje

Strašno mi je kada čitam na različitim forumima, društvenim mrežama i sl. statuse i komentare kojima se pokušava umanjiti krivica jednih a naglasiti krivica drugih: „Da naša crkva je ubijala, ali je iza vaše ostalo puno više žrtava“. „Mi smo manje, vi ste više“ i sl. Nedavno je jedna osoba objavila status na fb o jednoj rimokatoličkoj mučenici iz 16. stoljeća koja nije htjela moliti s protestantskim duhovnikom pred smrt. Javio sam se s komentarom, osudivši mučeništvo ove pobožne žene te prokomentirao da je nažalost toga bilo u povijesti sa svih strana prema svim stranama. Jedna osoba mi je napisala da je prema protestantima i trebalo tako biti jer su se „odmetnuli od istine“ (dakle opravdavao je mučenje i ubijanje protestanata). Nadalje je nastavio da je spaljivanje bilo potrebno kako bi se spriječilo gore mučenje i vatra u paklu. Iskreno, zgrožen sam takvim komentarima, s koje god strane dolazili.

Zbog takve povijesti naših vidljivih, organizacijskih crkava trebamo se iskreno kajati i tražiti Božje milosrđe. Ako je netko iz naših redova koji je lažno sebe predstavljao da jest jedan od nas, da je dio Crkve, učinio strašan grijeh progona i ubojstva onih koji su ispovijedali svoju vjeru u Krista (naravno, to se odnosi na sve druge zločine, pa i zločine nad nevjerujućima i koji su počinjeni iz bilo kojeg razloga), trebamo zatražiti oproštenje i pred Bogom i pred ljudima. Svako prepucavanje oko broja (koliko smo mi koliko su oni) je daljnji zločin i prema mučenicima i prema Bogu.

Poštovati mučenike za Krista bez obzira iz kojega djela Kristove Crkve oni dolazili

Kada netko svojom mučeničkom smrću potvrdi vjernost Kristu, sukladno svojoj savjesti, on je u najvišem rangu spašenika. O tome nam govori Otkrivenje Ivanovo. I tu se brišu sve „crkvene“ razlike. U nebeskoj, proslavljenoj Crkvi su zajedno, kako smo to već naglasili i mučenici rimokatolici, pravoslavni, protestanti, anabaptisti, Kopti i svi drugi koji su radije postradali mučenički nego se odrekli Krista i svoje savjesti po pitanju uvjerenja za koja su smatrali da su sukladna Kristovu nauku.
Svi smo bili zgranuti kada su 2015. godine ISIL-ovci smaknuli 20 koptskih kršćana koji su na usnama, dok su im dželati odrubljivali glave, izgovarali Isusovo ime. To je vjera za divljenje. To što oni pripadaju vidljivoj organizacijskoj crkvi koja se u 4. stoljeću odijelila od tada jedne Crkve jer su odbacili učenje o dvije Kristove naravi, ljudskoj i božanskoj, nije razlog da kažemo kako su oni nevjernici, nekršćani. Oni su veći kršćani od svih nas koji smo još uvijek u svojim vojujućim crkvama. Oni nas čekaju u Nebeskoj slavi.

ZAKLJUČAK

Dakle, kada govorimo o mučiteljima i mučenicima, u tom smislu ne smije biti „navijanja“ za „naše“ a umanjivanja žrtava „njihovih“.

Mučitelj je bezvjernik, nevjernik, on ne pripada Kristovoj sveopćoj Crkvi iako se u određenim okolnostima „ugurao“ u organizacijsku vidljivu crkvu. Naravno, kao što je Pavao koji je bio mučitelj kršćana doživio obraćenje, tako se mogu i takvi pokajati i primiti Božje milosrđe. No, ako se ne pokaju, čeka ih vječna osuda i propast.
Mučenik za Krista je vjernik, dio duhovne građevine, bez obzira iz koje vidljive crkve dolazio.

Ako opravdavamo progonstvo, mučenje i ubijanje „onih drugih“ tada smo zločinci i nevjernici. Ako smatramo jednako mučenike i uzore naše vjere sve mučenike koji su svojom spremnošću za smrt potvrdili svoju vjernost Kristu, tada ćemo s njima biti u vječnosti pred licem našeg Gospodina.

Biskup Jasmin Milić

Naslovna fotografija: spaljivanje bogumiliskih “heretika”

Povezani članci: HOĆE LI MUČENIŠTVO PRIBLIŽITI KRŠĆANE JEDNE DRUGIMA?

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.