Isusovu molitvu koja se naziva i Velikosvećenička molitva, a koju nalazimo u Evanđelju po Ivanu 17. poglavlju, možemo svrstati u molitvu umirućega za najbliže, kao i poruku najbližima. Kao što umirući u svojim posljednjim trenutcima želi imati pored sebe svoje najbliže i uputiti im posljednje riječi, želje za njih, savjete, tako i Isus upućuje ovu molitvu za svoje najbliže – za Crkvu. U isto vrijeme kroz ovu molitvu Isus upućuje i značajne riječi Crkvi.

Ova je molitva, kako je tradicija naziva i molitva Krista kao Velikoga svećenika za svoj narod. Poznato nam je da je Veliki svećenik, jedanput godišnje na blagdan pomirenja, Yom Kippur ulazio u svetinju nad svetinjama te prinosio žrtvu za sebe, svećenike i za sav narod.

Na isti način i Krist moli u ovoj molitvi – za sebe, za apostole i za sve one koji će uzvjerovati.

Isus moli za sebe – da ga Otac proslavi

Da smo bili s Isusom na ovoj molitvi, ne znajući da će završiti na križu, što bismo očekivali? Kako bismo razumjeli da će Isus biti proslavljen? Bilo bi logično očekivati da će postati kralj, Gospodar, da će mu se svi pokloniti… To su, što potajno, što glasno očekivali i njegovi učenici. No, umjesto toga, Isus će završiti na križu, surovom smrću, naizgled kao gubitnik. Kao da Isusova molitva nije bila uslišana. Tako su mislili i apostoli što je izazvalo razočarenje kod njih. Očekivali su veliku slavu Kristovu koja će i njih obuhvatiti. Vladat će zajedno s njime. 

No, upravo će njegov križ postati mjesto velike slave. Križ će postati oltar na kojem će biti prinijeta žrtva pomirnica za grijehe milijuna i milijuna onih koji će uzvjerovati u Njega. Ta žrtva je sam Krist. Da nije bilo križa ne bi bilo ni kršćanstva, ne bi bilo pomirenja između Boga i čovjeka. Isus je slavljen kroz vjekove, Isus će biti slavljen u vječnosti. Isus daje puno vise od ovozemaljske slobode, puno vise od prolaznoga života. Isus daje život vječni. Taj život jest u spoznaji, poznavanju Oca i Sina. Izvan ove spoznaje nema vječnoga života. Život vječni Krist daje “svojima”. To nisu pripadnici “njegova naroda” iako je k njima došao. No “svojima dođe ali ga njegovi ga ne primiše. A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja ” (Ivan 1, 11-12). Svi dakle oni koji ga spoznaju, postaju novi narod, otkupljeni narod, narod koji poznaje “njegovo ime” (njegov identitet) i koji prepoznaje pravu objavu Boga u Kristu.

Isus je, kako navodi u ovoj molitvi, došao proslaviti Oca, došao objaviti Oca, došao uprisutniti Boga ljudima. Njegov ovozemaljski život bio je život Božje slave: naviještao je Riječ, opraštao grijehe, liječio bolesne, uskrsavao mrtve. Oni, koji su htjeli, mogli su vidjeti Boga među njima.

Križ je vrhunac te slave. Jer križ je nastavio proslavljati Isusa puno vise od njegovog ovozemaljskog života. Mi smo ovdje danas okupljeni kao rezultat slave križa. Upoznali smo Boga, i Boga u Kristu.

Isus moli za učenike (apostole)

Apostoli su stup Prve Crkve. Oni su bili s Kristom, primili su njegove Riječi i nastavljaju naviještati Njegovu riječ. Zato je važno njihovo jedinstvo. Krist ih je sačuvao da nitko od njih ne propadne (osim sina propasti, odnosno Jude). Oni ostaju u svijetu nakon Krista. Neće im biti lako. Svijet će ih zamrziti I svi će na kraju, osim Ivana, mučenički I stradati. No, u takvim okolnostima, okolnostima progona, nerazumijevanja, mržnje, oni su bili snažni glas Krista u svijetu. Crkva je ustanovljena, organizirana i postala je plodonosna. I mi smo danas plod njihovog predanog služenja i spremnosti na svaku žrtvu.

Apostoli su Riječju Kristovom posvećeni/izdvojeni za posebnu svrhu. Krist se već proslavio u njima i nastavit će se proslavljati, upravo po svrsi za koju su posvećeni, a ta svrha je nastaviti pronositi Kristovu riječ ali i njegova djela nakon što bude Krist uzdignut sa zemlje. Po apostolima Krist nastavlja djelovati isto onako kako je djelovao dok je hodio zemljom.

Danas su nasljednici apostola oni koje je Gospodin pozvao da vode i nadgledaju stado Gospodnje. To su biskupi, svećenici i ostali navjestitelji Božje riječi koji su na valjani način postavljeni u službu Riječi i sakramenata. Djela apostolska a kasnije poslanice nam govore jasno koliko je važno da je Crkva u apostolskom nauku te pod vodstvom od Boga postavljenim a od Crkve prepoznatim. Oni koji vjerno obavljaju svoju službu, nerijetko će biti izloženi nerazumijevanju ne samo izvana već i iznutra. Sve je više onih koji smatraju kako su službe u crkvi nebitne, te da svatko može za sebe vjerovati bez Crkve i onih koje je Gospodin postavio da vode Crkvu. Takvo razmišljanje je nebiblijsko, suprotno Kristovom I apostolskom učenju i teška prijevara sotonska koji ne voli Crkvu I koji obmanjuje pojedine vjernike da mogu biti kršćani izvan Crkve. No, izvan organizirane, vidljive crkve koju predvode od Boga izabrani služitelji nema kršćanina, jer kršćanin je dio tijela Kristovom, a Crkva je njegovo Tijelo. Tko ne pripada tijelu, ne pripada niti Kristu.

Isus moli za one koji će uzvjerovati po riječi apostola

Hijerarhija crkve je božanskoga porijekla. Isus je Velikosvećenička, izabrao je i posvetio apostole, a oni nastavljaju dalje činiti njegovo djelo i naviještati Riječ. Apostol Pavao će u Rimljanima poslanici jasno govoriti o načinu kako se Riječ Božja donosi do onih koji je prihvaćaju (Rimljanima 10, 13-15). Riječ naviještaju propovjednici, a propovjednici su pozvani i poslani. Naravno, mnogi će uzvjerovati i na osobno svjedočanstvo vjerujućih, ali ovo je redoviti put kako se Božja riječ naviješta i propovijeda – po Crkvi i služiteljima koji su pozvani i poslani za ovu službu. Svi koji će uzvjerovati, odnosno koji su uzvjerovali, čine Tijelo Kristovo. Kao što su apostoli pozvani biti jedno, tako su i vjerujući pozvani biti jedno “da svijet vjeruje da si me ti poslao”. Svijet će biti sablažnjen podjelama, neprijateljstvom vjerujućih. I toga sve vise nažalost ima među onima koji se imenom Kristovim nazivaju. Umjesto da drugima navijeste odnosno posvjedoče Riječ Božju, mnogi se nerijetko neprijateljski ponašaju prema kršćanima drugačijega uvjerenja, druge denominacije, te tako postaju sablazan za nevjerujuće. Kako će netko uzvjerovati u “raspetu ljubav” ako među kršćanima vidi mržnju koja je spremna opet razapinjati?

Jedinstvo je važno radi obznanjivanja Božje slave. Sjetimo se kako se Mojsije molio u knjizi Izlaska 33 da njemu i narodu Božjem pokaže svoju slavu (Izlazak 33,18). U Kristu se Božja slava na najveličanstveniji način objavila. Ono što je do sada bilo nemoguće (vidjeti Boga I ostati živ) sada je postalo moguće. Naime u Kristu se očitovao Bog, odnosno Njegova slava. I vidjeti u Kristu Boga je sada jedini način da se ostane živ – živ za vječnost. Božja slava je i zajednica ljubavi. Trojstvo je zajednica ljubavi. Crkva je pozvana to isto biti. Po ljubavi će Crkva biti prepoznata u svijetu. Tako će se na poseban način očitovati njegova slava.

Oni koji su uzvjerovali, koji su spoznali Boga i Boga u Kristu, bit će s Kristom u vječnosti i jedno s njim.

Kada čitamo kako je Isus molio za one koji će uzvjerovati, predivno je saznanje da je molio i za tebe i za mene. On je ponio sve naše terete, boli, nemire, sumnje, neizvjesnosti, strahove… Imamo onoga tko nas poznaje, tko nas je u dlanovima svojim urezao. Njegovi smo. To je blagoslovljeno i predivno saznanje. Zato, ako smo doista njegovi, ako smo dio njegova tijela, ne moramo se brinuti, niti strahovati.

Predivna je Isusova Velikosvećenička molitva. Moli za Crkvu, Crkvu svih vremena. Moli i za nas danas. Ovo je posebna molitva u kojoj ne moli za sve, za “svijet” već isključivo i samo za Crkvu. To ne znači da mu nije stalo do drugih, do svijeta, ali zna da njegov narod koji je uzvjerovao u njegovu Riječ treba njegovu molitvu.

Neka Bog učini da svatko od nas, sa svoje strane bude nositelj Božje slave u svijetu koji treba Krista. Amen.

Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.