CRKVA KAO MJESTO OKUPLJANJA KRŠĆANSKE ZAJEDNICE – OBIČNA GRAĐEVINA?

U vremenu kada se od nekih pojedinaca sve više promovira kršćanstvo bez Crkve, nerijetko ćemo čuti izjave poput: „Crkva su ljudi, crkva nije građevina, to su samo cigle, mjesto bogoslužja je obična građevina“ i sl. Na prvu, ova izjava se može činiti istinito. Da, Crkva su ljudi, i u prvom i najvažnijem značenju termina „Crkva“ kako ga mi razumijemo u teološkom terminu, označava ljude.

Kada kažemo „ljude“, koristeći plural, već smo rekli da označava više pojedinaca, dakle zajednicu. To je ono što je i biblijsko i teološko poimanje Crkve kao duhovne stvarnosti.

Kada kažemo „zajednica“, tada mislimo na skup ljudi koje nešto povezuje, koji imaju zajednički interes i koji provode vrijeme u zajedništvu.  Prva i osnovna zajednica je obitelj.

Crkva je zajednica vjerujućih u Krista, zajednica koja slijedi Krista. Ova zajednica je pozvana od samoga Boga.

Grčka riječ za crkvu je eklezija. U staroj Grčkoj se koristila za skupštinu punoljetnih građana koji su imali građanska prava. Oni su glasovali podizanjem ruku ili tajno o činovnicima, ratu, miru, ustavu i sl. Preuzimajući ovaj termin, rana je Crkva zasigurno htjela naglasiti Crkvu kao zajednicu koja se okuplja (skupštinu).

Različita značenja termina Crkva

U teološkom razumijevanju termina Crkva, imamo nekoliko značenja koje razumijemo temeljem novozavjetnoga učenja:

Nevidljiva crkva. Reformatori su koristili ovaj termin kako bi naglasili Crkvu kao zajednicu vjernika koja je samo Bogu poznata. To su istinski vjernici koji su otkupljeni i spašeni.

Vidljiva crkva. To je zajednica vjernika koju mi kao takvu poznajemo i koja ne znači nužno da su svi njezini članovi ujedno i članovi nevidljive Crkve.

Katolička crkva. Termin katolička zapravo označava Opću Crkvu. U reformacijskom razumijevanju, on ne označava isključivo Rimsku crkvu, odnosno crkve koje su povezane s Rimom (u smislu priznavanja vrhovnog autoriteta nad crkvom Rimskog pape). Za reformirane odnosno protestantske kršćane, ovaj termin označava vidljivu Crkvu koja nadilazi denominacijske odnosno organizacijske okvire.

Borbena crkva (Ecclesia militans). To je izraz koji označava Crkvu na zemlji, koja se još uvijek bori u dobroj borbi vjere, do konačnog cilja, proslavljenja u nebu. Ne misli se naravno na Crkvu koja ratuje u pravom smislu riječi, već koja se nalazi u duhovnoj borbi.

Pobjedonosna crkva (ecclesia triumphans). Crkva u nebu. Nju čine svi oni koji su iz Borbene crkve dospjeli u vječnu slavu.

Partikularna crkva. Reformacija razumije partikularnu crkvu kao crkvu jednoga mjesta. U episkopalno uređenim crkvama to su biskupije dok u drugačijim uređenjima to su lokalne odnosno mjesne zajednice vjernika koje imaju svoje od Boga izabrano i od zajednice potvrđeno vodstvo. Već u Novome zavjetu vidimo razvoj takvih, partikularnih crkava (crkva u Rimu, crkva u Korintu, crkva u Filipima, Efezu i s.).

Denominacija. Podjelom vidljive kršćanske Crkve, nažalost nastaju različite denominacije. Neke od njih imaju puninu crkvenosti, neke su zadržale neke elemente crkvenosti dok su druge odbacili, no one denominacije koje čuvaju osnovne elemente apostolskog nauka i nauka prve Crkve, one su dio opće (katoličke) Crkve. Denominacija nije „prava crkva“ i „jedina crkva“ u smislu nezabludivosti nauka i jedinoga mjesta po kojem netko može biti spašen. Denominacija, ako ima osnovne elemente kršćanskog vjerovanja, može biti samo dio prave (opće ili nevidljive) Crkve.

Crkva crkvena građevina. Zgrada koja označava mjesto okupljanja vjernika. Ona može biti crkva (lokalna crkva, župna crkva), katedrala, kapela i sl. Kako se već u određenim tradicijama naziva. No, uobičajen i osnovni naziv za prostor u kojem se okuplja zajednica vjernika jest crkva.

Budući da smo naglasili da je Crkva prvenstveno zajednica vjernika, ona je pozvana na zajednički život odnosno na zajedničko lomljenje kruha (euharistiju) te na zajedničku molitvu odnosno bogoslužje (Djela 2,42 ).  Crkva je pozvana da se okuplja u zajedništvo Riječi i sakramenata. Za protestantske kršćane sakramenti su krštenje i euharistija, odnosno Večera Gospodnja. To nazivamo kršćanskim bogoslužjem. Reformatori su naglasili da je prava crkva tamo gdje se propovijeda Božja riječ i valjano udjeljuju sakramenti.

 Osnovna ćelija Crkve

U društvenom smislu ljudi su također dio šireg i užeg zajedništva. Imamo čovječanstvo (sve ljude), rase, nacije, kontinente, države, gradove, sela i sl. No, osnovna ćelija društva je obitelj.

Tako je i osnovna ćelija Crkve određena crkva na određenom mjestu (lokalna zajednica vjernika, crkvena općina odnosno župa, parohija…) Ono što se događa u lokalnoj zajednici vjernika, jest slika opće Crkve ali i nebeske Crkve. Bogoslužje je na određeni način slika općeg zajedništva ali i Kraljevstva Božjega (o tome vidi  ovdje)

Da bi takva zajednica vjernika ostvarivala zajedništvo u bogoslužju, ona se sastaje na konkretnom mjestu. Već u početku, kršćani su se okupljali u hramu, pa u privatnim domovima,  u katakombama a kasnije, kada su se za to stvorile prilike, građena su posebna mjesta za kršćanska okupljanja na bogoslužje.

Je li to doista obična zgrada, ili puno više?

Rekli smo da je osnovna ćelija društva obitelj. Obitelji su nekada živjele u različitim prostorima: u pećinama, kolibama. Kasnije su počele praviti kuće, danas mnoge žive u stanovima.

Dom

Pretpostavljam da na putu do svoje kuće susrećete različite druge kuće. Neke su veće, neke manje. Sve su one uglavnom građene od cigle, i u materijalnom smislu, kako bi to netko rekao, to su obične kuće. Puno je ljepših od naše. No, naša kuća nije obična kuća. Ona je naš dom, naše ognjište. Čak i ako ste podstanari ili živite u stanu, taj vaš prostor je vaš dom dok ste u njemu. Inače sam termin dom dolazi od latinske riječi domus a označavala je glavnu crkvu u određenom mjestu (sabornu ili katedralnu crkvu).

Crkva kao Dom Gospodnji – Kuća crkve

Iako se naravno vjerujući mogu naći i na livadama, pećinama, privatnim kućama i sl., redovito mjesto bogoslužja je u prostoru namijenjenom za tu svrhu.  Zajedništvo koje se ostvaruje na jednom mjestu, treba takvo mjesto. U tome prostoru kršćanska zajednica sudjeluje u zajedničkom bogoslužju i očituje zajedništvo u euharistiji ili Večeri Gospodnjoj.  Kada je kršćanska zajednica započela odvajati poseban prostor za bogoslužje, takve je zgrade nazivala Domus Ecclesiae odnosno kuća Crkve kao sabrane zajednice Božjega naroda. Kasnije je taj termin prešao u kraći Ecclesia odnosno crkva kao sabrana zajednica. Kada se narod Božji okupi na slavljenje odnosno na zajedničko bogoslužje, to je crkva.

Posvećenje bogoslužnog prostora

Gotovo sve kršćanske crkve poznaju obred posvećenja„zgrade“ koja je namijenjena za crkvenu uporabu, odnosno za bogoslužja.

Što znači posvećenje? Kada nešto „posvetimo“ to znači da smo to izdvojili od obične uporabe za posebnu svrhu. U teološkom poimanju posvećenja, to znači da smo nešto izdvojili od korištenja za profanu svrhu za svetu svrhu.  Npr. U euharistiji posvećujemo kruh i vino. Kada je posvećeno, to označava Večeru Gospodnju – euharistiju. To vino nakon posvete nećemo nositi doma da ga koristimo za neko slavlje (rođendan ili sl.) niti ćemo taj posvećeni kruh koristiti nakon posvete za običnu uporabu (da  s njim jedemo sarmu ili što već). To više nije samo običan kruh i samo obično vino.

Vjernici se također „posvećuju“ Gospodinu. Teže za svetim životom. Pojedini vjernici se posvećuju za naročite službe na koje ih Gospodin poziva. Oni se odvajaju od drugih vjernika kako bi bili posvećeni za naročite službe. Isus je izabrao 12 apostola, apostoli su postavljali đakone, starješine i sl. Oni se za svoju službu rukopolažu, dakle posvećuju za djelo službe na koju ih Gospodin poziva.

Isto tako, mi odvajamo određeni prostor za naročitu svrhu. Kada ga posvetimo Gospodinu za bogoslužja, tada je to crkva, Dom molitve, Dom crkve, Dom Gospodnji ili kako ga već netko nazivao (netko ga naziva zajednica, netko skupština, iako je sve to isto značenje kao i crkva – ecclesia). Zato to nije i ne može biti „obična građevina“. Ona je posvećena molitvom Gospodinu i našom namjerom da je „predamo“ Gospodinu, a posvećuje se i molitvama i slavljenjem vjerujućih.

Ljubav prema Domu Gospodnjem

Bogoslužje je vidljivi znak zajedništva Božjega naroda. Zajedničko bogoslužje je volja Božja. Bog uživa u slavljenju svoga naroda i zato on svojoj vjernoj zajednici providi i Dom za bogoslužje. Sudjelovao sam kao student u materijalnoj izgradnji nekoliko crkvenih zgrada. Samo oni koji iščekuju da konačno imaju mjesto bogoslužja, znaju koja je radost takvoga iščekivanja. Oni koji željno iščekuju vrijeme bogoslužja oni s psalmistom kliču „Obradovah se kada mi rekoše, hajdemo u dom Gospodnji“ )Psalam 122,2). To su oni koji ljube „krasotu doma Gospodnjega“.

Netko će reći da se to odnosilo na Hram, te da crkvena građevina nema taj smisao. No, starozavjetni narod Božji je imao sinagoge – zbornice, gdje se narod Božji redovito okupljao da sluša Božju riječ, da se Bogu obrati u molitvi i pjesmi, te da na simboličan način sudjeluje i u bogoslužju Hrama. Zato su se redovito okretali prema Hramu u Jeruzalemu. Mi kao novozavjetni narod Božji nastavljamo zajednički štovati Gospodina, zahvaljujući mu za žrtvu jednom prinesenu na križu. I zato se mi u bogoslužju okrećemo ka Nebeskom svetištu, ka Nebu. Zato se pozivamo da uzdignemo svoja srca Gospodinu. Bogoslužje je spajanje Neba i zemlje. S jedne strane Nebo se spušta među nas a s druge strane mi uzlazimo u bogoslužju u samo Nebo, slaveći Gospodina s anđelima,  kerubima, serafima i sa svom nebeskom zajednicom (nebeskom Crkvom).

 Zaključak

Crkva u smislu prostora za bogoslužje, odražava i odnos prema Bogu i bogoslužju određene denominacije. Kada govorimo o protestantskim crkvama, neki crkveni prostori odišu skromnošću, drugi su raskošni. No redovito se u tradicionalnim protestantskim crkvama stavlja naglasak na propovjedaonicu i Stol Gospodnji (naglašavajući važne dijelove kršćanskog bogoslužja, Riječ i Euharistija), dok će u tzv. Slobodnim crkvama ili kako se same nazivaju, Crkvama reformacijske baštine u prednjem dijelu imati jednostavnu propovjedaonicu i mnoštvo glazbenih instrumenata jer naglasak daju na propovijedanju i na glazbi. Nećemo se ovdje podrobnije baviti crkvenom arhitekturom, uređenjem i podjelom unutrašnjosti crkve i sl.  No, u svakom slučaju, prostor u kojem ostvarujemo kršćansko zajedništvo u bogoslužju, namijenjen je samo za tu svrhu i naš odnos prema njemu treba odražavati poštovanje prema Bogu koji se u tome prostoru proslavlja.

Ako smo onemogućeni sudjelovati u zajedničkom bogoslužju, zbog određenih okolnosti (rat, pandemija, progonstvo, bolest i i sl.), tada će se zajednica sastajati na drugačiji način (obiteljska bogoslužja, bogoslužja u katakombama, sudjelovanje putem interneta i sl.) no to nije redovit način kršćanskog bogoslužja. Svako odbacivanje zajedništva u normalnim okolnostima, odbacivanje sudjelovanja u redovitom bogoslužju Riječi i Večere Gospodnje (Euharistije),  obezvrjeđivanja vidljive crkve koja se sastaje na određenom mjestu, svjedoči da su takvi pojedinci izvan Crkve a time i izvan Krista.

Dr.sc. Jasmin Milić

Biskup Protestantske reformirane kršćanske Crkve u RH

Naslovna fotografija: standrewsky.org

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.

Povezani članak: CRKVA – DUHOVNA GRAĐEVINA I VIDLJIVA ZAJEDNICA

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s