ŠTO BOG ČINI DA NAS POMIRI SA SOBOM?

Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje.
Rimljanima 5, 6-11

Koliko  smo  puta smo doživjeli razočarenje od onih od kojih smo to najmanje očekivali? Pomogli smo im kada je trebalo pa i kada nije trebalo, bili smo im prijatelji, za neke smo se posebno žrtvovali, darivali svoje vrijeme, financije, emocije…  Nekada i svoj ugled i čast jer su nas možda drugi ljudi upozoravali da to ne trebamo činiti. I nakon svega su nas izdali, povrijedili, okrenuli nam leđa i što je najgore, a to je svakako zanimljivo iz perspektive psihologije, postali su nam neprijatelji.  Najstrašnije je kada se to događa od naših najbližih.

Jedna poznata izreka kaže: „Čuvaj se zla od onoga kome si učinio dobro“.   I nevjerojatno je koliko je to provjerena i česta istina.

I dok nas kao ljude žalosti što su drugi prema nama takvi, pokušajmo razumjeti našega Stvoritelja.  On, koji je suveren, koji iz ljubavi stvara svijet, koji čovjeku apsolutno sve daje, doživljava izdaju ali i neprijateljstvo svoga stvorenja.  I to se događa u trenutku kada je, nakon što je stvoren i od Boga primio silne blagoslove, dakle mnoga dobra, za jedno bio uskraćen.   Je li nam i to poznato u našem ljudskom iskustvu? Jednom reci „ne“ i prijateljstvo se pretvara u veliko neprijateljstvo. Sva se dobra zaborave i postaju nevažna.

Čovjek je okrenuo leđa Bogu, čovjek je rekao Bogu „ne trebam te“ te se počeo ponašati neprijateljski prema Njemu.

Biblija jasno uči da Bog ima emocije. Naše su emocije  slika Božja u nama. Bog se žalosti i raduje, gnjevi i prašta. Bog je i ljubomoran. Ne daje svoje slave nikome.  Bog je nekada toliko ljut da želi prekinuti čak i svaki odnos s čovjekom a zapisane su nam i takve izjave u Božjoj riječi iz kojih je jasno da Bog želi i osvetu. I gledajući iz naše ljudske perspektive, moramo priznati da razumijemo Boga i kada je žalostan i kada je ljut i kada je spreman kazniti pa i njegove izjave da želi prekinuti svako zajedništvo s čovjekom (kada želi uništiti ljudski rod o čemu čitamo u Starome zavjetu).

Koliko puta smo mi, u svojoj povrijeđenosti rekli da za neke osobe više ne želimo čuti, da prekidamo svaki odnos s njima.  Možda ste čuli ili sami izgovorili: „On je za mene mrtav“, „On za mene više ne postoji“… I gledajući čisto ljudski neke su osobe doista zaslužile da se tako odnosimo prema njima.  Ne mrzimo ih, ne želimo im zlo ali jednostavno kažemo: „Dosta je“. Ta osoba više nije vrijedna naše pažnje, naše pomoći,  vremena, ljubavi… Ako smo mi takvi, možemo li Bogu zamjeriti?

No, temeljna Božja emocija, a što je zapravo bit Božja iz koje izvire sve, jest da je Bog ljubav.  I ljubav Božja je iznad svih drugih njegovih emocija. Ono što će Bog učiniti u svojoj ljubavi prema nama je nevjerojatno i zadivljujuće.

Bog čezne da se pomiri s čovjekom. Iako je neprijateljstvo došlo od strane čovjeka, Bog je taj koji mu nudi ponovnu ruku prijateljstva. Iako u određenim trenutcima i ljut i gnjevan i željan osvete, u dubini svoga božanskoga bića Bog čezne za čovjekom.
Dok čovjek uporno teži da se što više udalji od Boga, da živi bez Boga, Bog uporno čezne da se približi čovjeku, da iznova ima zajedništvo s njim.

Za ljude koji se tako ponašaju prema drugima koji su ih povrijedili i koji uporno žele da se udalje od njih, nerijetko kažemo da su naivni pa i glupi.  A Bog ipak ne odustaje. U Starome zavjetu propisao je određene postupke po kojima čovjek može okajati svoje grijehe i vratiti se k njemu te tako izbjeći Božju kaznu. Božja kazna je posljedica Božje suverenosti, svetosti, pravednosti i dosljednosti. Bog ne kažnjava što uživa u tome, već zato što je to način kako duhovne stvarnosti funkcioniraju.   Grijeh se suprotstavlja Božjoj pravednosti i svetosti i zato zaslužuje kaznu.

No, čovjek je jednostavno nemoćan da zadovolji Božju pravednost.  Zbog svoje pale naravi, on više teži životu bez Boga nego s Bogom.  Naša ljudska pala narav čini nas nesposobnima, nemoćnima da se pomirimo s Bogom.  Upravo o tome govori apostol Pavao kada ustvrđuje: „Dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro.“ (Rim 5, 6).

U narednim redcima Pavao će govoriti o nevjerojatnom Božjem djelu prema nama, bezbožnicima i neprijateljima Božjim.  Kaže Pavao da bi se možda netko odvažio da dadne svoj život za pravednika i dobra čovjeka. Možda. Rijetki su takvi i takve poštujemo kao požrtvovne i heroje. No, tko bi od nas dao svoj život za neprijatelja? Za onoga tko nam je okrenuo leđa, tko nas je izdao? Ima li takvih? E to je Bog u Kristu učinio za nas. Njegova žrtva na križu je pomirbena žrtva. Ona pokazuje koliko je Bogu stalo do nas, do zajedništva s nama i to zajedništva u vječnosti. Jesmo li to zaslužili? Nismo.  Zaslužili smo smrt, pakao, vječnu propast bez Boga. No, Bog je želio drugačije. Ne po zasluzi već po milosti.

Nevjerojatno je što je čovjek učinio Bogu u Kristu. Onome koji je došao u ovu našu suznu dolinu  da nas pomiri sa sobom, čovjek je iznova pokazao neprijateljstvo. No, Bog nije odustao. I danas, nakon što je Bog omogućio čovjeku povratak u zajedništvo s njim, mnogi i dalje odbijaju njegove raširene ruke prijateljstva. No, Bog i dalje ne odustaje.

Pavao veli da nas je Njegova žrtva opravdala.  Zamislite, pravedni Bog protiv kojega smo sagriješili nas opravdava tako da na sebe preuzima krivicu.  Zamislite situaciju da ste u tamnici, da ste osuđeni na smrt zbog opravdanih razloga. I dok čekate izvršenje kazne, otvaraju se vrata tamnice i govori vam se da ste slobodni. Da je sudac koji je donio presudu odlučio umrijeti umjesto vas. Rekli bismo da je ovo nemoguća situacija i da takav sudac sigurno nije normalan, ali upravo je to učinio Bog. Čak i puno, puno više, jer ne samo da je pravedni sudac, već smo našim zlodjelom njega osobno povrijedili. No ljubav njegova nas vuče k nama i tom ljubavlju nas želi privući k sebi. Opravdao nas je Bog!

Spasava nas od srdžbe. Da, rekli smo da je Bog i ljut i srditi i to s punim pravom na našu izdaju, na naše okretanje leđa Njemu. No, u isto vrijeme On nas želi spasiti od vlastite srdžbe. Svojom žrtvom želi utišati svoj gnjev. Svojom žrtvom želi preuzeti svu srdžbu na sebe. Božji gnjev se izlio na Sina Božjega radi tvoga i moga izbavljenja od njegovih posljedica.  On je na križu primio nevjerojatnu kaznu namijenjenu čovjeku.  Tko bi od nas ljudi, kako kaže Pavao, to učinio?

No, pomireni s Bogom su samo oni koji prihvate taj nevjerojatni i dragocjeni čin pomirenja. Oni koji ustraju na neprijateljstvu prema Bogu i pored ove dragocjene žrtve i koji odbijaju da isprave svoj odnos prema Bogu, oni ostaju i nadalje pod posljedicama Njegove srdžbe.

Kristov dolazak je za one koji su prihvatili Njegove raširene ruke prijateljstva, dan velikoga slavlja, obnovljenog zajedništva, obnovljenog života, a za one koji su to odbili dan Božje srdžbe. U kojoj si skupini?

Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti link

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s