„U suštini, pravi vjernik je samo onaj koji u sebi nosi duboku uvjerenje da je za njega Bog blagonakloni i dobronamjerni otac i koji sve očekuje od njegove blagodati, koji, oslanjajući se na obećanja Božje dobre volje, nosi u sebi bez ikakve sumnje iščekivanje svog spasa, kako to kazuje apostol: ‘ali Krist – kao Sin, nad kućom njegovom. Njegova smo kuća mi ako sačuvamo smjelost i ponos nade’. Govoreći tako svjedoči da se nitko ne može neposredno u Boga nadati, osim ako se usuđuje smjelo pohvaliti da je nasljednik nebeskog kraljevstva.

Vjernik je samo onaj tko se, kažem opet, podržan izvjesnošću svog spasa, usuđuje bez kolebanja vrijeđati đavola i smrt, kako to uči apostol u svom zaključku Rimljanima: ‘Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem’. U tom smislu on ne misli da je pogled našeg razumijevanja dovoljno prosvijetljen, ukoliko ne gledamo kakva je nada u vječno naslijeđe za koje smo pozvani. On svuda uči da ne možemo dobro spoznati Božju dobrotu ukoliko u sebi ne nosimo potpunu sigurnost u nju.

Jean Calvin „Institucije kršćanske vjere“