Engleska crkva i narod odvojili su se od srednjovjekovne papinske crkve pod okolnostima koje su toliko čudne da ih se ne može svrstavati pod reformaciju ili im se ne može naći ništa zajedničko s pokretima u Francuskoj i Njemačkoj. Za vrijeme Herika VIII. Engleska crkva se odvojila od papinstva i imala je vrlo malo poveznica s reformacijom. Sav je rad bio usmjeren samo na ukidanje srednjovjekovne crkve u Engleskoj.

Prava reformacije je započela za vladavine Edwarda VI, a uspješno se razvila za Elizabete. Henrik VIII. uništio je papinsku nadmoć, duhovnu i svjetovnu, srušio je okvire koji su povezivali englesku crkvu s velikom zapadnom crkvom kojom je vladao biskup Rima. Cilj mu je bio uspostaviti kraljevsko papinstvo na ruševinama vladavine biskupa iz Rima, još više despotsko od onoga koje je uništavao. Njegov model nije trajao dulje od njegova života, ali uspio je dati karakter engleskoj reformaciji koji će se razlikovati od ostalih zemalja. Henrik je htio omogućiti da kraljevi budu na mjestu pape, da mogu vladati kao duhovni i svjetovni vođe i imati potpunu vlast nad svojim podanicima. Henrik je prezirao reformaciju kao i papinstvo.

Povjesničari obično pripisuju početke engleske reformacije pojavi Johna Wycliffa, koji je u 14. st. bio glasnogovornik Engleske, odbacujući svjetovnu i duhovnu prevlast papinstva na tom području, ali ipak je upitno je li se njegov utjecaj proširio sve do 16. st. kada su ljudi željno iščekivali reformaciju.

Kao i Franjo Asiški i mnogi drugi srednjovjekovni reformatori Wycliffe je prihvatio ideju da samo oni koji oponašaju Krista i kroz život u siromaštvu kao njihov Gospodin mogu biti spašeni kroz Kristovu žrtvu. Zbog toga se našao u sukobu s bogatim plemstvom u Engleskoj i propovijedao da crkva mora biti siromašna kako bi bila Kristova. Poučavao je da država može pomoći crkvi tako što će uzimati njezina bogatstva koja ju sprječavaju da se približi svom Gospodaru. Organizirao je red putujućih evangelizatora – siromašnih propovjednika koji su, za razliku od propovjednika Wesleyena, išli po cijeloj Engleskoj. Wycliffe je bio sljedbenik srednjovjekovnih jurista, Williama Ockhama, Marsiliusa Padua i Petera Duboisa iz Pariza. Oni su davno naučavali da država nije ništa drugo nego ljudi, a Wycliffe je po uzoru na njih uči da crkva nije ništa drugo nego ljudi. Ovakvo učenje je napalo srednjovjekovni sistem crkvenog života koji se zasnivao na tome da je svećenstvo prava crkva, a puk je uključen u taj život kad su u kontaktu sa svećenstvom koje drži sakramente. To je dovelo i do njegovog prijevoda Biblije i crkvenih knjiga koje je postalo dostupno svima, a ne samo svećenstvu. Uskoro je Wycliffove stavove prihvatilo šire pučanstvo, a Lollardi, njegovi sljedbenici su postajali sve brojniji.

Lollardy je nedvojbeno bio priprema za reformaciju, zvali su ga čovjek od Biblije i imao je velik utjecaj na oživljavanje vjere u ljudi u Engleskoj. Ipak, teško je direktno povezati ove generacije jer za vrijeme Henrika VII. i Henrika VIII. ne postoje tragovi o proučavanju Biblije i siromašnim svećenicima. Englezi nisu bili naklonjeni reformaciji sve do Elizabete.

Kad je reformacija uzela maha u Njemačkoj, bilo je malo onih koji su bili na strani saxonskog reformatora i koji su htjeli jednostavniju vjeru po uzoru na Bibliju, bogoštovlje slično apostolskom. Većina ljudi je ipak htjela promjene u ponašanju svećenstva, posebice po pitanju morala, a pozdravljali su i oporezivanje crkvene zemlje sa svrhom da se smanji bogatstvo crkava. Bilo je sve više i oni koji su bili zgroženi svećeničkim neznanjem i koji su htjeli zbog društvenih i političkih razloga umanjiti utjecaj biskupa iz Rima. Nije im se sviđalo uplitanje u politička pitanja i uzimanje velikog dijela novca iz državne blagajne.

Iako moral crkve u Engleskoj nije bio naročito lošiji od onoga u ostalim zemljama, doveo je crkvu u neprilike. Svećenici su bili veliki neznalice. Poznavanje Svetog pisma u Engleskoj je bilo manje nego u Francuskoj i Njemačkoj, posebice nakon što je u vrijeme Lollardya čitanje Biblije smatrano zločinom. Biblija je bila nepoznanica za mnoge svećenike. Erazmo svjedoči da je vidio dio Nicodemusova evanđelja privezanog na stup katedrale u Canterburyu odakle se čitao kao dio Svetog pisma.

Više svećenstvo je imalo malo posla po pitanju crkve pa su bili uključeni u državne poslove ili su predsjedali sudovima. Nadbiskup Canterburya je bio lord savjetnik, winchesterski biskup je bio zadužen za državnu blagajnu, durhamski biskup je bio državni tajnik, a londonski biskup je bio Veliki upravitelj. Biskupi Batha, Llandaffa i Worchestera čak nisu ni boravili u kraljevstvu.

U ovakvim okolnostima nije bilo ni čudo da su ljudi, pod utjecajem renesansnog učenja, postali ljutiti zbog svećeničkog neznanja i sve su više priželjkivali prosvjetljenje kako puka, tako i svećenstva. Patrioti su osjećali potrebu da zbace moć Rima posebice zbog engleske prošlosti koja nikako nije bila povezana s Rimom. Pojavila se skupina mladih učenjaka na čelu s Coletom, dekanom St. Paula i Thomasom Moreom koji su djelovali s ciljem da pročiste crkvu na način da educiraju ljude i svećenstvo kako bi se na kraju engleska crkva odvojila od rimskog upravljanja.

Autor: T.M.Lindsay

(Izvor: http://www.reformacija.net)

Vezani članci: HENRIK VIII ILI THOMAS CRANMER? DESET ČINJENICA O REFORMACIJI ENGLESKE CRKVE