Autor: Dr.sc. Jasmin Milić

U svim izdanjima Knjige zajedničkih molitava (Book of Common Prayer)  nalazi se stari kršćanski himan Gloria in excelsis Deo (Slava Bogu na visini).

Slava Bogu na visini!
I na zemlji mir ljudima dobre volje.
Hvalimo te. Blagoslivljamo te, klanjamo ti se, slavimo te.
Zahvaljujemo ti radi velike slave tvoje.
Gospodine Bože, Kralju nebeski, Bože Oče Svemogući.
Gospodine Sine jedinorođeni, Isuse Kriste, Gospodine Bože,
Jaganjče  Božji, Sine Očev.
Koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.
Koji oduzimaš grijehe svijeta, primi našu molitvu.
Koji sjediš s desne Ocu, smiluj nam se.
Jer ti si jedini svet.
Ti si jedini Gospodin.
Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste.
Sa Svetim Duhom, u slavi Boga Oca.
Amen.

Osim u bogoslužju Rimokatoličke i Pravoslavne crkve, navedeni himan se koristi i u bogoslužju Protestantske reformirane kršćanske crkve kao i drugih tradicionalnih protestantskih crkava.

Gloria je zapravo jedan od ranih crkvenih himana koji se pjevao u liturgiji (poput himni i duhovnih pjesama koje i danas pjevamo u našim bogoslužjima) i koji je kao takav sačuvan do danas u većini liturgijskih bogoslužja.

Već u Novome zavjetu nalazimo određene doksologije koje veličaju Krista, njegovo Gospodstvo, njegovo kraljevstvo, njegovu slavu. Jednu od tih doksologija nalazimo u 1 Tim 6,15-16

“Blaženi i jedini Vladar,
Kralj Kraljeva i Gospodar Gospodara,
koji prebiva u svjetlu nedostupnomu,
koga nitko od ljudi ne vidje
niti ga vidjeti može.
Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen.“

S obzirom na strukturu ove doksologije, bibličari se slažu da ona odiše židovskim liturgijskim duhom te da je najvjerojatnije bila dio liturgijske prakse prve crkve.

Gloria se po svojim naglascima nastavlja na spomenutu doksologiju. Ona je  „trijumfalna pjesma našega spasenja“ (Josip Freinademetz). To je pjesma slavljenja  temeljena na pjesmi anđela. Ova nas pjesma zapravo podsjeća što treba biti centar našega bogoslužja. U njoj nema ničega što bi govorilo o našim osjećajima i iskustvima (Thomas Howard). Fokus je Krist i njegova slava, a ne mi. Pjevajući ili izgovarajući ovaj himan, mi se pridružujemo zboru anđela, kao i kršćana svih vjekova.[1]

Ovaj je himan temeljen na riječima koje su anđeli pjevali najavljujući rođenje Kristovo (Lk 2,14). Na te su riječi već u 2. stoljeću dodavane nove aklamacije Trojstvu. Na Istoku se već u 4. stoljeću Gloria pjevala u Jutarnjoj molitvi. I danas se svečano pjeva u Jutarnjoj molitvi Istočne crkve i naziva se Veliko slavoslovlje (Velika doksologija) ili Anđeoska himna. Na Zapadu je ovaj himan poznat od 6. stoljeća i koristio se samo na bogoslužjima kojima je predsjedavao biskup, a drugi su ga svećenici pjevali na Uskrs. Latinski prijevod pripisuje se Hilariju iz Poitiersa (oko 300.-368.). Od 1084. godine redovito se koristi u euharistijskom bogoslužju, osim u adventu, prije korizme i u korizmi.

U Zwinglijevoj liturgiji iz 1525. godine Gloria se izgovarala prije biblijskih čitanja, naizmjence od muškaraca i žena, nakon poziva pastora (npr. Pastor: Slava Bogu na visini. Muškarci: I na zemlji mir. Žene: Ljudima dobre volje. Muškarci: Hvalimo te, blagoslivljamo te… i tako redom).[2] U Calvinovoj liturgiji Gloria je izostavljena, dok ju je Luther također zadržao u liturgiji kako u latinskoj misi iz 1523. godine, tako i u njemačkoj iz 1526. godine.

Slika kraljevstva Božjega snažno je prisutna i u ovom himnu. U njemu mi zapravo slavimo povijest spasenja. Prisjećamo se Kristovog života od navještaja anđela (njegovog rođenja) pa sve do njegovog ponovnog kraljevanja u slavi Očevoj. Zahvaljujemo Bogu Ocu, našem nebeskom kralju, za njegovu milost otkupljenja. Molimo njegovog jedinorođenog sina, Gospodina Boga i Jaganjca Božjega, da nam bude milostiv i da usliši naše molitve. Završavamo snažnim priznanjem da je on jedini svet, jedini Gospodin, jedini svevišnji, sa Svetim Duhom, u slavi Boga Oca.[3] Himan je dakle trinitarnog karaktera, koji nas prenosi u dimenziju kraljevstva Božjega, u kojem Trojedini Bog stoluje i kome usmjeravamo cjelokupno naše bogoslužje (slavljenje, molitve, čašćenje, priznavanje).

Gloria ima tri osnovna dijela:

Pjesma anđela i najavljivanje Božića je u prvom dijelu: „Gloria in excelsis Deo / Slava Bogu na visini“.

Na to se nastavlja navještaj mira „i na zemlji Mir ljudima dobre volje (u nekim prijevodima: ‘Miljenicima Božjim’)“. Ljudima kojima Bog daje svoju milost, obećao je i mir. U riječi „mir“, sukladno biblijskoj uporabi, sadržano je cjelokupno spasenje i radost za koju čovjek ima potrebu. Svake nedjelje i svakim blagdanskim danom se podsjećamo na navještaj mira. Slava Bogu Ocu je sadržana u trećem dijelu Glorie. Ovdje se upotrebljavaju mnogi glagoli koji izražavaju slavu: „Slavimo te, blagoslivljamo, klanjamo ti se, veličamo te radi velike slave tvoje“; Na isti način nalazimo riječi koje izražavaju Božju veličinu: „Gospodine Bože, Kralju nebeski, Bože Oče Svemogući.“

U trećem dijelu Glorie otkrivamo jednakost Sina s Ocem, i tražimo njegovo milosrđe: „Gospodine, Sine jedinorođeni, Isuse Kriste, Gospodine Bože, Jaganjče Božji, Sine Očev“. Redci: „Jer ti si jedini Svet, ti si jedini Gospodin, ti si jedini Svevišnji Isuse Kriste, sa Svetim Duhom u slavi Boga Oca“, temeljeni su na riječima apostola Pavla Filipljanima: „Isus Krist je Gospodin, na slavu Boga Oca“ (Fil 2,11). U ovom tekstu apostol Pavao zapravo citira deklaraciju prvih kršćana. S ovom deklaracijom oni su prepoznali Isusa kao svoga Gospodina i proklamirali suprotstavljanje svim rimskim imperatorima, koji su pretendirali da ih slave kao Boga. Gloria izražava vjeru u Krista kao jedinoga Kralja, izričući na taj način frontalni stav prema kultu cara.[4]

Gloria završava sa ponovnom slavom Bogu s kojim je molitva počela: „Slava Bogu na Visini!“. Poziv i poslanje kršćana je „slaviti njegovu Slavu“ (Ef 1,6.12); Pozvani smo dati slavu Bogu i pronositi mir.

Sukladno današnjoj praksi većine zapadnih crkava, Gloria se ne izgovara u adventu. Izgovarajući je, nakon poduže šutnje na blagdan Božića Gloria izražava posebnu radost vjerničke zajednice za spasonosna djela Božja učinjena za nas po Kristovom rođenju.

[1] Usp. R. GROTE JR., Calling on the Name of The Lord, (neobjavljena skripta), str. 89-90

[2] Usp. Liturgies of the Western Church, str. 152.

[3] Usp. F. PROCTER, An Elementary Introduction to the Book of Common Prayer, London: Macmillan and CO., Limited, 1901., str. 142-143.

[4] Usp. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1990., str.  241.

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.