Nakon četrdeset dana vrate se iz zemlje koju su izviđali. Odu k Mojsiju i Aronu i svoj izraelskoj zajednici u Kadeš, u Paranskoj pustinji. Podnesu njima i svoj zajednici izvještaj, a onda im pokažu plodove zemlje. Izvijeste ga oni: »Išli smo u zemlju u koju si nas poslao. Zaista njome teče med i mlijeko. Evo njezinih plodova. Ali je jak narod koji u onoj zemlji živi, gradovi su utvrđeni i vrlo veliki. A vidjesmo ondje i potomke Anakove. Amalečani borave u negepskom kraju; Hetiti, Jebusejci i Amorejci žive u brdu; a Kanaanci se nalaze uz more i duž Jordana.« Kaleb ušutka narod oko Mojsija i progovori: »Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!« Ali ljudi što su s njim išli odvratiše: »Ne možemo ići na onaj narod jer je jači od nas.« I počnu ozloglašivati Izraelcima zemlju koju su izviđali: »Zemlja kroz koju smo prošli da je izvidimo zemlja je što proždire svoje stanovništvo. Sav narod što ga u njoj vidjesmo ljudi su krupna stasa. Vidjesmo ondje i divove – Anakovo potomstvo od divova. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. Takvi bijasmo i njima.« (Brojevi 13, 26-33).

Uhode su se vratile. i sada nailazimo možda po prvi puta u povijesti svijeta na slučaj dva različita izvješća jedne te iste komisije.

Imamo prvo izvješće većine, a tu je i izvješće manjine. U ovome slučaju, kako to često biva, izvještaj manjine je točan.

Većina i manjina se slažu po pitanju kvalitete i vrijednosti zemlje. Većina vidi prednost zemlje, zatim teškoće i ništa više.

A manjina? Ona na prvome mjestu vidi Gospodina, zatim prednosti pa tek na kraju poteškoće.

Odlučujuća razlika je u pogledu na Gospodina. Jednima – većini nedostaje ovaj pogled. Oni vide prednosti do kojih ne mogu stići, jer ih u tome ometa neprijatelj. Njega se plaše. Drugi, manjina posjeduje taj pogled. Za njih smetnje ne predstavljaju ništa. Oni na prvome mjestu vide Gospodina i pogledom uprtim na njega oni ulaze u zemlju i zadobivaju nasljeđe.

Izvor: Riječ i djelo 11//1969

Naslovna fotografija: Novi život