Najprije: Boga ljubiti svim srcem, svom dušom i svom snagom, zatim bližnjega kao samoga sebe.
Onda: Ne govoriti krivo svjedočanstvo.
Ne težiti za užicima.
Siromašne okrijepiti.
Žalosne tješiti.
Ne zadržavati zlobu u srcu.
Ne pružati lažan mir.
Istinu izražavati srcem i ustima.
Ne vraćati zlo za zlo.
Tješiti progonstvo zbog pravde.
Svoje pouzdanje staviti u Boga.
Svakoga časa nadzirati svoje ponašanje.
Svoja usta čuvati od neispravnih i opakih riječi.
Često se posvetiti molitvi.
Ne udovoljavati tjelesnim požudama,
Božje zapovijedi dnevno izvršavati djelima.
Ljubiti čistoću.
Nikoga ne mrziti.
Ne biti zavidan.
Ne voljeti prepirke.
Izbjegavati preuzetnost.
Poštivati starije.
Ljubiti mlađe.
Iz ljubavi prema Kristu moliti za neprijatelje.
Sa zavađenima se još prije zalaska sunca pomiriti.
Ne činiti drugome što ne bismo htjeli da nama drugi učini.
Nepravdu ne nanositi, a nanesenu strpljivo podnositi.
Ne biti ohol.
Ne mrmljati.
Ljubiti neprijatelje.

Sv. Benedikt iz Nursije
(Pravila, pravilo 4.)

Izvor: Izvori 11/1980., str. 15

Rođen je oko 480. godine u Nursiji. Odlazi u Rim na odgoj i studije. Nezadovoljan životom koji je tamo zatekao, Benedikt se povlači u potpunu samoću, u jednu špilju kraj Subiaca. Njegovi životopisci navode da je za vrijeme samotnog života osjetio jake napasti u tijelu. Protiv njih je postupio tako da se svukao i gol bacio u kupine.^[1]Kasnije je preuzeo vodstvo neke zajednice u Vicovaru. Benedikt je želio uvesti red u samostan što se nije svidjelo raspuštenim redovnicima. Ideal redovničkog života iznio je u svojim pravilima. Iz Vicovara se vraća u Subiaco. Mnoge su ga redovničke zajednice zamolile da im bude duhovni otac. On ih je podijelio u 12 malih samostana te svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Tako se polako počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života. (Izvor: Wikipedia)