Često se u svojoj pastoralnoj praksi susrećem s pitanjem: Mogu li se duhovi mrtvih ukazivati živima?”.  U nekim tradicijama postoji vjerovanje (iako ono spada više u sferu pučke pobožnosti), kako duhovi umrlih neko vrijeme nakon smrti ostaju ovdje na zemlji te da se za njih moraju činiti dobra djela, naručivati određene molitve od strane svećenika i sl. kako bi se duša oslobodila i konačno našla mir u raju.

Što o tome kaže reformacijsko učenje? Drugo helvetsko vjeroispovijedanje, reformacijski spis iz 1566. u 26 poglavlju, 239 ulomku, o ovoj temi kaže sljedeće:

Glede duhova ili duša umrlih koji se ponekada ukazuju živima te traže određena djela od njih da bi ih se oslobodilo, ta ukazivanja smatramo ruglom, lukavštinom i đavolskom prijevarom, jer on se može pretvoriti u anđela svjetla da bi porušio istinsku vjeru ili donio sumnju. U Starom je zavjetu Gospodin zabranio traganje za istinom kod mrtvih i održavanje takvih veza s duhovima (Pnz 18,11). U stvari, po evanđeoskoj isitni, bogatašu koji je bačen u vječnu muku, zabranjeno je vratiti se svojoj braći kao što je to zapisano: “Imaju mojsija i proroke. Neka njih slušaju! … Ako zaista ne slušaju Mojsija i proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih ustane” (Lk 16, 29-31).  

Dakle, reformirana teologija, a na temelju jasnoga učenja Svetoga Pisma, odbacila je vjerovanje u tzv. javljanja umrlih živima, a posebno vjerovanje kako se duše umrlih nalaze među nama dok im mi, svojim djelima i molitvama ne priskrbimo oslobođenje.

S druge strane treba jasno naglasiti da svako tzv. prizivanje duhova umrlih (koje mnogi često rade iz znatiželje ili zabave), jest prizivanje samoga đavla koji se predstavlja lažno kao duh umrloga. Stoga kršćanima ne samo da ne priliči bavljenje ovakvim stvarima već je to i opasna aktivnost koja otvara vrata naših života đavlu.

Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.

Pratite nas na facebooku.