Rimokatolici i protestanti se u pojedinim teološkim pitanjima razilaze, pa tako i po pitanju stanja nakon smrti. Rimokatolici vjeruju u raj, pakao i čistilište, dok protestanti vjeruju da nakon smrti postoje samo dva stanja: raj i pakao.
Ukratko, rimokatolici čistilištem smatraju privremeno mjesto gdje odlaze samo vjernici koji su umrli u stanju milosti ali trebaju upotpuniti proces posvećenja pročišćenjem u ognju čistilišta. Taj oganj ih čisti od lakih grijeha i nesavršenosti. Koliko će koja duša provesti vremena u čistilištu, ovisi o njihovim grijesima ali i o molitvama odnosno misama za duše u čistilištu, odnosno činjenju dobrih djela (žrtava) za njih. Dakle, vrlo je važno zapaziti da rimokatolici naučavaju kako se u ognju čistilišta pročišćavaju samo vjerujući u Krista, dakle kršćani, dok nevjernici idu direktno u pakao a u raj direktno ulaze samo sveci. Sukladno ovakvom naučavanju, ogromna većina kršćana završava u čistilištu kao prijelaznom stanju do raja.
Upravo je nauk o čistilištu odnosno praksa prodaja indulgencija (oproštajnica) kao sredstva oslobođenja duša iz čistilišta, pokrenula Martina Luthera da započne proces koji danas poznajemo kao protestantska reformacija.
Rani reformacijski spisi progovaraju o ovoj temi:
Trideset i devet članaka vjere (1563.)
Naučavanje Rimske crkve o čistilištu… ništavno je, isprazno i izmišljeno i ne zasniva se ni na kakvim svjedočanstvima Svetog Pisma. Štoviše, u nesuglasju je s Riječju Božjom. (čl. 22).
Drugo helvetsko vjeroispovijedanje (1566.)
Vjerujemo da vjernici nakon tjelesne smrti idu ravno Kristu, i zato ne trebaju posredovanje živih, molitve za njih, niti kakve službe živih. Isto tako vjerujemo da su nevjernici nakon smrti odmah bačeni u pakao iz kojega nema izlaza bilo kakvim posredovanjem živih.
Neki naučavaju u svezi ognja i čistilišta, suprotno kršćanskoj vjeri, jer ispovijedamo: “Vjerujemo u oproštenje grijeha i život vječni” i savršeno očišćenje po Isusu Kristu i ovim riječima Gospodina: ” Zaista, zaista kažem vam , tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život. ” (Iv 5, 24) i opet: “Tko je okupan, treba mu oprati samo noge. On je potpuno čist… Ivan 3, 10. (Članak 237, 238).
Westminstersko vjeroispovijedanje (1647.).
Ljudska se tijela nakon smrti vraćaju u prah i propadaju; ali njihove su duše besmrtne (one niti umiru niti spavaju), budući da su besmrtne, odmah se vraćaju Bogu koji ih je i stvorio. Duše pravednika, dovedene do savršenstva u svetosti, ulaze u najviše nebo gdje gledaju lice Božje u svjetlosti i slavi, iščekujući potpuno otkupljenje svojih tijela. Duše pokvarenih bačene su u pakao gdje ostaju u mukama i krajnjoj tami, sačuvani za sud velikoga Dana. Pismo nam spominje jedino ova dva mjesta na koja duše odlaze, i ni jedno drugo. (Poglavlje 32).
Vjeroispovijedanja su sukladna biblijskom razumijevanju stanja nakon smrti
Novi zavjet jasno naučava o dva stanja, odnosno mjesta boravka nakon smrti. U priči o bogatašu i Lazaru vidimo kako je bogataš otišao na mjesto mučenja (pakao) dok je Lazar bio u krilu Abrahamovu (raju). Sudbina bogataša se nije mogla promijeniti nakon smrti niti mu se moglo pomoći iz raja. Što su učinili za života, odredilo je njihovu vječnu sudbinu. To je sukladno Pavlovom učenju: …jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim, da svaki primi što je zaslužio: nagradu ili kaznu, već prema tome što je za zemaljskoga života činio” (2. Korinćanima 5,10).
Ako bismo prihvatili da nesavršenim vjernicima treba čistilište, onda ga je razbojnik na križu, zasigurno trebao. No, Isus mu ne govori o čistilištu već od raju: „I govoraše Isusu: ‘Sjeti me se, Gospodine, kada dođeš u kraljevstvo svoje.’ I reče mu Isus: ‘Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju’“ (Luka 23,42-43).
Kada Novi zavjet govori o sudbini vjerujućih nakon smrti, nedvosmislena je poruka da će vjerujući odlaze da budu s Kristom. Oni se ne moraju bojati susreta s Kristom već ga trebaju željno iščekivati. (1 Korinćanima 5, 1.6.8.; Filipljanima 1, 23; 1 Solunjanima 4, 14, 5, 9-11; Hebrejima 12, 23).
Krist je platio za sve naše grijehe. Kada bismo mi morali platiti za iste u ognju čistilišta, to bi značilo da Isusova patnja nije bila dovoljna a takvo je učenje u potpunoj suprotnosti od onoga što nas ne samo Novi zavjet uči o Kristovoj žrtvi već i jasnim svjedočanstvima Staroga zavjeta o Kristu: »Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše«. (Izaiji 53,5).
Blažena je nada svakoga vjerujućega u Krista da već sada može znati da ima život vječni, kako nam to kaže Ivan u svojoj poslanici: “Ovo napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni”. 1 Ivanova 5, 13
Biskup Jasmin Milić
Kod preuzimanja ovoga članka, obavezno navesti link.
Pratite nas na facebooku.
Vezani članci: