Mnogi obožavatelji su svjesni da su C.S. Lewis i J.R.R. Tolkien bili bliski prijatelji koji su imali mnogo toga zajedničkog. Tolkien je pomogao Lewisu da se vrati u kršćansku vjeru, dok je Lewis potaknuo Tolkiena da proširi svoje pisanje fikcije. Oboje su predavali na Oxfordu i bili su članovi iste književne skupine, oboje su bili zainteresirani za književnost, mit i jezik, a oboje su pisali romane koji su propagirali osnovne kršćanske teme i načela (Gospodar prstenova, Kronike iz Narnije, i druge knjige).
Međutim, istovremeno su imali i ozbiljnih nesuglasica – posebice u pogledu kvalitete Lewisovih knjiga o Narniji, odnosno o predstavljanju kršćanstva u tim djelima.
Kršćanstvo, Narnija i teologija
Iako je Lewis bio vrlo ponosan na svoju prvu knjigu o Narniji “Lav, Vještica i Ormar“, koja će kasnije stvoriti izuzetno uspješan niz dječjih knjiga, Tolkien nije smatrao da su one nešto posebno. Primarno, mislio je da su kršćanske teme i poruke previše snažne, naime nije odobravao način na koji je Lewis knjigom udarao čitatelja po glavi tako očitim simbolima koji se odnose na Isusa.
Tome svakako nije pomogla činjenica da je lav Aslan simbol za Krista koji je žrtvovao svoj život i uskrsnuo te pošao u konačnu bitku protiv zla. I Tolkienove su knjige duboko prožete kršćanskim temama, ali on je naporno radio kako bi te teme duboko zakopao u priču da poboljšaju i obogate fabulu a ne da propovijedaju izravno evanđelje.
Nadalje, Tolkien je smatrao da u Lewisovoj knjizi postoji previše različitih elemenata koji bi se na kraju sukobili te odvukli čitatelja gdje mu nije mjesto. Životinje koje govore, djeca, vještice i još mnogo toga. Dakle, knjiga je bila naporna i preopterećena elementima koji su prijetili da zbune i preplave djecu za koju je napisana.
Općenito, čini se da se Tolkienu nije sviđalo to što Lewis zapravo piše popularnu teologiju. Čini se da je Tolkien vjerovao da teologiju treba prepustiti profesionalcima; jer popularizacija je riskirala ili pogrešno predstavljanje kršćanskih istina, ili ostavljanje ljudi s nepotpunom slikom tih istina koje bi zauzvrat učinile više za poticanje krivovjerja nego pravovjerja.
Tolkien je čak smatrao da je Lewisova apologetika slaba. John Beversluis, profesor filozofije i stručnjak za radove C.S Lewisa za ovo smatra da je Tolkien možda bio i malo ljubomoran na Lewisa jer dok se Tolkien sedamnaest godina mučio oko knjige Hobit, Lewis je u samo 7 godina završio cijeli serijal o Narniji te je objavio nekoliko knjiga kršćanske apologetike.
Protestantizam nasuprot katolicizmu
Drugi izvor sukoba između njih dvojice jeste taj da je Lewis, kada se vratio kršćanstvu, nije odabrao Tolkienov katolicizam već je odabrao protestantski anglikanizam. To samo po sebi nije trebao predstavljati problem, ali iz nekog razloga Lewis je u nekim svojim spisima dodatno usvojio antikatoličku notu koja je dodatno uzrujala i uvrijedila Tolkiena. U svojoj vrlo važnoj knjizi “Engleska književnost u šesnaestom stoljeću“, Lewis je katolike je nazvao “papistima” i bezrezervno hvalio protestantskog teologa iz 16. stoljeća Jeana Calvina.
Tolkien je također vjerovao da je Lewisova romansa s američkom pjesnikinjom Joy Gresham razlog što se manje družio sa svojim prijateljima. Desetljećima je Lewis većinu vremena provodio u društvu ljudi koji su dijelili njegove interese, a Tolkien je bio jedan od njih. Njih dvojica bili su članovi neformalne oksfordske grupe pisaca i učitelja poznate pod nazivom Inklinzi (Inklings). Nakon što se upoznao i oženio Greshamovom, Lewis se rastao od starih prijatelja i Tolkien je to teško prihvatio. Činjenica da je Joy bila ranije udana a sada razvedena, samo je produbilo njihov teološki sukob jer je takav brak bio nezakonit u Tolkienovoj crkvi.
Na kraju, bilo je više stvari u kojima su se slagali a manje onih u kojima su se razilazili. Te su razlike uglavnom bile teološke prirode, ali su ipak poslužile tome da dva autora pođu svaki na svoju stranu.
Autor: Austin Cline
Preveo i prilagodio: Almir Pehlić
Izvor: https://www.learnreligions.com/c-s-lewis-and-j-r-r-tolkien-christian-theology-249783