SMIJU LI SVEĆENICI BITI OŽENJENI? – (Pregled 23. članka Augsburškog vjeroispovijedanja)

U većinskom rimokatoličkom društvu kao što je naše, svećenik se uglavnom doživljava kao osoba koja nije oženjena (koja je u celibatu od latinske riječi coelibatus za “samca” ili “neženju”).

Kada se pokrene rasprava o razlikama između rimokatoličkog i pravoslavnog svećenstva, tada se kao bitna razlika zna istaći: “Pravoslavni svećenici se smiju ženiti, za razliku od rimokatoličkih”. No,to baš i nije istina, budući da se ni pravoslavni svećenici ne žene, već se oženjeni muškarci mogu zarediti kao svećenici. Jednom kada se netko zaredi (rukopoloži) za đakona odnosno kasnije za svećenika, tada ostaje u stanju i kojem je primio sveti red. Ako je bio u celibatu, ostaje u celibatu, ako je bio oženjen, ostaje oženjen, no ako se dogodi da iz bilo kojeg razloga ostane bez supruge, tada se pravoslavni svećenici ne mogu više ženiti.  Za biskupe (episkope) se pak biraju svećenici odnosno monasi koji nisu u braku.
Takvih, oženjenih muškaraca koji su primili sveti red ima i među katolicima. To su tzv. katolici istočnoga obreda (grkokatolici) ali u novije vrijeme oženjeni muškarci mogu biti zaređeni za đakona i kod rimokatolika. Isto tako svećenici koji kao oženjeni muškarci prelaze iz drugih kršćanskih crkava u Rimokatoličku, mogu ostati u braku.
No, i pored ovih iznimaka, rimokatolički svećenici su u celibatu, dakle samci i ne mogu stupiti u brak ni prije ni poslije ređenja.  Ova je praksa zvanično ustanovljena u Rimokatoličkoj crkvi u 11. stoljeću.

Pratite nas na fb stranici HORIZONTI VJERE

Reformacija je odbacila obavezan, nametnuti svećenički celibat kao nebiblijski te dozvolila svećenstvu da stupe u brak bilo prije bilo poslije ređenja.  Celibat je ostao dragovoljni čin onih koji se na to sami odluče.
Augsburško vjeroispovijedanje  u  23. članku opširno govori i svećeničkom zvanju i braku.
Tako ovo vjeroispovijedanje iz 1530. godine, koje je postalo temeljna vjeroispovijed Evangeličkih crkvi, objašnjava Caru Karlu V. ali i svima drugima, razloge zašto su Evangeličke crkve ukinule celibat i dopustile svojim svećenicima da se žene. U uvodu članka, objašnjava se kako postoje mnoge primjedbe na razuzdano svećenstvo koje nije živjelo celibat. Iz toga razloga navedeni članak vjeroispovijedanja nastavlja:

“Da bi se izbjegle ove ružne velike sablazni, naši se svećenici žene. Oni to temelje na tome što ih na ovaj korak nagoni potreba savjesti. Naime, Sveto Pismo svjedoči kao nesporno da je Bog uspostavio brak da bi se izbjeglo bludničenje. Tako Pavao govori: “Ipak, zbog bludnosti, neka svaki ima svoju ženu…(1 Korinćanima 7, 2). i “…bolje je ženiti se negoli izgarati.” (1 Korinćanima 7,9). Krist je točno znao što čovjek može. Zato on u Pismu govori: “…Ne shvaćaju toga svi…” (Matej 19,11). Iz ovoga je jasno da je samo malo onih koji imaju dar da žive bezbračno. Bog je naime stvorio ljude kao muškarca i ženu (Postanak 1, 27). Iskustvo je potpuno jasno pokazalo da li je u čovjekovoj moći i sili da – bez posebnog dara i milosti Božje – poboljša ili izmjeni ono  što je svemogući Bog stvorio…”

Nadalje, Augsburško vjeroispovijedanje nastavlja navoditi biblijske i povijesne razloge koji idu u prilog oženjenom svećenstvu:

“Iz povijesti i spisa crkvenih otaca također se može dokazati da je u kršćanskoj crkvi od davnina bio običaj da svećenici i đakoni imaju supruge. Tako Pavao govori: “Treba stoga da nadglednik (grči episkopos, biskup odnosno episkop, prim. autora)  bude besprijekoran, jedne žene muž…” (1 Timoteju 3,2).”

U nastavku se navodi kako su u Njemačkoj svećenici na silu natjerani da napuste brak (1075. godine), temeljem papskog edikta, što je izazvalo revolt i pobunu svećenika protiv nadbiskupa grada Mainza koji im je priopćio ovu papinu odluku.

“Od samoga početka ova se zabrana sprovodila grubo i bezobzirno, a papa je u ono vrijeme ne samo zabranio svećenicima da ubuduće stupaju u brak, nego je razorio i brakove koji su već dugo postojali”.

Nadalje, u navedenom članku vjeroispovijedanja se navodi kako je oko ovoga pitanja vođena i ranije rasprava je li prinudni celibat od Boga ustanovljen.  Reformacija je zapravo ponudila rješenje. Svećenici mogu služiti i kao oženjeni i nema potrebe opterećivati njihovu savjest strogim zakonima koji nisu utemeljeni niti na Svetom Pismu niti na tradiciji crkve. Zato će vjeroispovijedanje nadalje ustvrditi:

“Zašto bi svećenički brak bio štetan za opću kršćansku crkvu, i to upravo kod svećenika i drugih koji trebaju služiti crkvi?… Činjenica da se svećenici i duhovnici smiju ženiti zasniva se na Božjoj riječi i zapovijedi. Osim toga, povijest dokazuje da su postojali oženjeni svećenici i da je zavjet bezbračnosti prouzročio mnoge ružne, nekršćanske sablazni, mnoge preljube, zla i nečuvena bludničenja i odvratne poroke.”

Vjerovanje nastavlja nadalje još u oštrijem tonu, navodeći kako Biblija ne samo da odobrava svećenički brak već i osuđuje one koji nameću celibat kao pravilo:

“Apostol Pavao naziva đavolskim naukom onaj nauk koji zabranjuje brak (1 Timoteju 4, 1-3). “

Na kraju, znajući da Rimska crkva svoje vjerovanje temelji ne samo na Pismu već i na Predaji, vjeroispovijedanje navodi crkvenoga oca Ciprijana iz trećega stoljeća koji savjetuje žene koje su pored toga što su dale zavjet na bezbračnost, ipak shvatile da ne mogu živjeti takvim životom:

“Ako one ne mogu ili neće da održe bezbračnost, onda je bolje da se udaju, nego da zbog svoje požude padnu u oganj…. Pored toga, svi crkveni zakoni primjenjuju veliku blagost i popustljivost prema onim koji svoje zavjete prihvaćaju u mladosti. To važi i za svećenike i redovnike, jer većina od njih je u svojoj mladosti iz neznanja došla u takav bezbračni život”.

Dakle, iz navedenih dijelova 23. članka Augsburškog vjeroispovijedanja vidimo jasne biblijske, povijesne ali i moralno-etičke argumente protiv obveznog svećeničkog celibata.  Obvezni celibat se ne može opravdati niti Svetim Pismom niti crkvenom tradicijom, dapače i Pismo i rana crkvena tradicija svjedoči suprotno, da se svećenici ne samo mogu, već i trebaju ženiti, jer, kako kaže apostol Pavao: “…a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju? ” (1 Timoteju 3,5).

Pratite nas na instagramu

U vrijeme kada se ovo pitanje opet veoma glasno aktualizira i među rimokatolicima, možda bi im upravo obrazloženje ovoga pitanja u članku Augsburškoga vjeroispovijedanja kojega smo ovdje razmatrali, moglo biti od pomoći.
Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka, obavezno navesti link.

Prijevod Augsburškog vjeroispovijedanja: Aleksandar Birviš (Izvori 3/1982).

Naslovna fotografija: Gustav Spangenberg, Martin Luther sa suprugom Katarinom i djecom. (Museum der bildenden Künste).

Odgovori