Reformator Jean Calvin u svojim Institucijama govori o pravoj Crkvi koja je Sveopća i vidljiva.
O sveopćoj Crkvi
“A vidjet ćemo koliko je potrebno vjerovati Crkvi. Da bismo došli do preporoda i besmrtnog života treba da nas ona začne, kao što majka začinje svoju djecu, da bi se održali treba da nas izdržava i hrani u svom krilu.
Ona je majka svih nas, kojoj je Gospod povjerio sva blaga svoje milosti da bi ih čuvala i da ih dijeli u njegovoj službi…Nije mala stvar shvatiti da smo pozvani u jedinstvo Crkve, koju je izabrao i izdvojio Gospod Bog da bude tijelo i punina Krista, stup i temelj istine i stalno stanište njegovog božanskog veličanstva. Kad to znamo naš spas počiva na tako čvrstom osloncu da čak i kad bi se čitav svijet potresao, on bi ostao čvrst i stamen.
Prvo, temelji se na Božjem izboru i nemože propasti, osim kad bi vječno proviđenje nestalo…
Nije naša vjera nimalo gora kad priznaje Crkvu, koju naša inteligencija ne može razumjeti, utoliko prije što nam se ne nalaže da razaznamo izabrane od osuđenih (što pripada samo Bogu a ne nama). Već da u srcu budemo sigurni da su svi oni, koji su blagonaklonošću Boga Oca i vrlinom Svetog Duha došli do zajednice s Kristom, izabrani za pravo Božje nasljeđe, a pošto smo mi od tih, mi smo nasljednici takve milosti.”
O vidljivoj Crkvi
“Sad je vrijeme da govorimo o vidljivoj Crkvi, koju možemo shvatiti svojim umom, da bismo pokazali kakav sud trebamo imati o njoj. Jer nam je Gospod svoju Crkvu obilježio nekim znacima i obilježjima da bismo je prepoznali. Istina je da samo On ima prednost saznanja koji su njegovi kako kaže apostol Pavao…
Ipak, pošto je Gospod vidio da nam je korisno saznanje tko bi trebala biti njegova djeca, prilagodio ga je našim sposobnostima.
A pošto za to nije bila potrebna izvjesnost vjere, zamijenio ju je sudom o milosrđu. Na osnovu njega trebamo prepoznati članove Crkve u svim ljudima koji ispovijedanjem vjere, uzornim životom i primanjem svetih tajni (sakramenata) priznaju istog Boga i istog Krista s nama.
Na taj način nam je lako sagledati kakva je Crkva. Svuda gdje vidimo da se Božja riječ čisto propovijeda i sluša, da se svete tajne obavljaju kako ih je Krist ustanovio, nema sumnje da je tu i Crkva, tim prije što njegovo zadano obećanje ne može izdati: “Jer gdje su dvoje ili troje sabrani u moje ime , onda sam ja među njima”. (Matej 18)…
Ako se služi služba i poštuje riječ, ako se primaju svete tajne, treba ga (određeni skup ljudi) bez sumnje priznati za Crkvu, utoliko prije što je izvjesno da riječ i tajne ne mogu ostati bez ploda.
Kao obilježja Crkve naveli smo propovijedanje Božje riječi i primanje tajni. Te dvije stvari nemogu ostati bez ploda, niti – zahvaljujući Božjem blagoslovu – bez rezultata… Bilo kako bilo, svuda gdje se propovijedanje Evanđelja sluša s poštovanjem, a svete tajne nisu zanemarene, tu se javlja neki oblik Crkve, u koju se ne može sumnjati i nije dozvoljeno osporavati joj ugled, ili prezirati opomene ili odbacivati savjete, ili se rugati njenim pokorama. Još je manje dopušteno odvajati se od nje ili cijepati njeno jedinstvo…
Vidi i ovo: Kako prepoznati pravu od lažne crkve?
A kad kažemo da je čista služba riječi i čisto vršenje svetih tajni dobar zalog i razlog za uvjerenje da Crkva postoji u svim zajednicama gdje vidimo i jedno i drugo, njihov značaj je toliki da ne treba odbaciti niti jednu zajednicu koja se drži i jednog i drugog, ma koliko raznih nedostataka imala. Štoviše, može biti nekih mana, bilo u učenju ili u načinu vršenja nekih tajni, što nikako ne treba da nas otuđi od odnosa s nekom Crkvom…
Uvijek je bilo onih koji su se pretvarali da svetački žive, kao rajski anđeli, a prezirali su društvo ljudi s kakvom manom…. I danas ima njima sličnih: anabaptisti, to jest oni koji bi htjeli izgledati najvještiji i misle da su se odmakli od ostalih. Ima ih i koji griješe više neumjesnom revnošću u pravednosti nego kakvim drugim pretjerivanjem. Kad vide da među ljudima kojima je Evanđelje objavljeno, rezultat ne odgovara učenju, smjesta sude da tu nema nikakve Crkve.
A što se tiče njihove osude, ona je pravedna i dajemo za to i suviše razloga, te nikako ne možemo opravdati svoju prokletu lijenost, koja neće proći bez Božje kazne, a ona već počinje da je kažnjava užasnim šibama… Ipak, oni o kojima je riječ griješe sa svoje strane, jer prelaze mjeru. Pošto tamo gdje Gospod naš zahtijeva da postupaju s blagošću, oni je zanemaruju i prepuštaju se neumoljivoj strogosti.
Smatrajući da nema Crkve ukoliko ne vide savršenu čistoću i sveti život, pod izgovorom da mrze porok, odvajaju se od Crkve Božje misleći da se povlače iz društva zlih… A Gospod kaže da će njegova Crkva sve do Strašnog suda biti podložna nevolji i stalno opterećena zlim ljudima, pa je uzaludno tražiti da bude potpuno čista i pročišćena…
Međutim, ako su Crkve dobro sređene neće u svom krilu gajiti zle kad budu saznale da su toliko obuzeti porocima da u njima uživaju. Gospod je stao na put širenju njihove iskvarenosti na cijelo tijelo Crkve. U tu svrhu su ustanovljena izopćenja…
Vidi i ovo: 4 obilježja crkve
Oni, koji budu odvojeni od stada Crkve, ne gube nikako nadu u spas, ali su kažnjeni vremenitom kaznom dok se ne povuku iz lošeg života da bi živjeli sveto i pošteno…
Ne treba izopćene brisati iz broja izabranih ili očajavati nad njima kao da su već izgubljeni. Dopušteno je smatrati ih stranima Crkvi prema pravilu koje sam već naveo, a i to privremeno, za trajanja njihova odvajanja…
Već je izloženo koliki značaj treba imati među nama služenje Božjoj riječi i njegovim tajnama i koliko mu trebamo ukazivati poštovanje da bi bio obilježje i znak naše Crkve. To jest, da svuda gdje je ono potpuno ne bude nikakvih mana u običajima, koje bi sprječavale da bude Crkve.
Drugo, ako i ima nekih malih grešaka, bilo u učenju bilo u tajnama, da ono time ne gubi od svoje snage… A što se tajni tiče, mogu se trpjeti greške koje ne obaraju i ne izvrću ono što je Gospod ustanovio. Ako pak dođe do toga da se podigne laž da bi uništila prve točke kršćanskog učenja i uništila ono što je potrebno čuti, ako je uništeno primanje tajni, to znači propast Crkve, kao život čovjeka kad mu se prereže grkljan ili mu pukne srce.”
Citati iz “Institucija” (Nauk hrišćanske vere, 216.-222. str.)
IMATE BLAGOSLOV PRATEĆI OVU STRANICU? ŽELITE POMOĆI NJEZINO DJELOVANJE?
Ovu stranicu njezini urednici i suradnici uređuju volonterski. Cilj nam je da se Božja riječ na ovaj način naviješta. Ukoliko želite financijski sudjelovati i vi u ovoj evanđeoskoj misiji, vaše, i najmanje priloge možete uplatiti putem pay pal usluge na ovome linku ili uplatom na žiroračun: KC “Dobroga pastira”, Franje Markovića 7, Osijek. IBAN:HR0824850031100235448 s naznakom: Donacija za Horizonte vjere. Za sva pitanja možete nas kontaktirati putem e-mail adrese: ipaprkc@gmail.com