Večernja pjesma (himan) Svjetlosti tiha, grčki Φῶς Ἱλαρόν (Phos Hilaron) prvi puta se spominje u Apostolskim uredbama koje su pisane krajem trećeg odnosno početkom četvrtoga stoljeća. Pjevala se prilikom paljenja svjetla (svijeća) pri večernjem bogoslužju. Ovaj himan je pjesnički izričaj slavoslovlja Bogu u večernje vrijeme zalaska sunca, kada dolazi dakle tiha svjetlost kojom se završava dan, nagovještava noć te ponovno svitanje novoga dana. Pjesma dakle govori o daru života koji nam se daje po Kristu.
Autor joj je nepoznat, no pretpostavlja se da se radi o nekom od kršćanskih mučenika iz Kapadocije i Sirije, koji ju je spjevao u drugom ili trećem stoljeću. Neki je pripisuju Sv. Atenogenu, kršćanskom mučeniku za Krista iz 4. stoljeća. No, tko god da je autor, radi se o jednoj do nasjtarijih kršćanskih pjesama (himana) koja se stoljećima pjeva u Večernjem bogoslužju Istočnih Crkava a također je dio Večernjeg bogoslužja i Anglikanske i Luteranske crkve.
RADOSNA svjetlosti, svete slave: Besmrtnoga Oca, nebeskoga, svetoga, blaženoga, Isuse Kriste! Prispjevši k zalazu sunca, svjetlost večernju gledamo: Oca i Sina i Svetoga Duha Božjega slavimo! Dostojan si svagda klicanjem čistim biti slavljen, Sine Božji, koji život daješ: čitav svijet te slavi!
U Večernjem bogoslužju Protestantske reformirane kršćanske crkve se koristi i pjevana (metrička) verzija:
MILOSTI Svjetlo, Isuse,
odsjaju slave Očeve,
nebom i zemljom proslavljen,
svet vijekom bud’, blagoslovljen.
Zapadom sunca pozvani,
Presvetom Trojstvu odani,
Ocu i Sinu kličemo
i Svetog Duha slavimo.
Dostojan hvale jesi vijek,
radosnim glasom pjeva svijet,
jer život daješ vječiti,
ti, Sine Božji jedini.
Priredio: Biskup Jasmin Milić
Svjetlosti tiha Phos hilaron na anglikanskom večenjem bogoslužju:
Svjetlosti tiha (Svjete tihij) Ruski pravoslavni napjev
Naslovna fotografija:Pixabay