“ ,Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!, To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: ,Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!, O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci!” Matej 22, 37-40.
U vrijeme reformacije ove su Isusove riječi uvrštene na početak redovitoga bogoslužja. Tako se i u bogoslužju naše crkve one redovito čitaju. Nazivamo ih Zapovijedima ljubavi, odnosno Sažetkom zakona. U njima su objedinjene svih Deset zapovijedi: Prve četiri zapovijedi govore o ljubavi prema Bogu a ostalih šest o ljubavi prema bližnjemu. Isus kaže da je i više od toga objedinjeno ovim zapovijedima: Zakon i Proroci, kako se uobičajeno zvalo cijelo Sveto Pismo Staroga zavjeta.
Ljubav prema sebi, mjerilo ljubavi prema bližnjem
Kada govorimo o križu, kažemo da je najljepši simbol ljubavi. On je na neki način slika i ovih dviju zapovijedi: Vertikalni dio nam simbolizira odnos Boga spram čovjeka odnosno čovjeka spram Boga. Ljubav križa povezuje Boga i čovjeka. Horizontalni dio nam simbolizira odnos čovjeka s čovjekom: ljubav križa povezuje čovjeka s drugim čovjekom.
No, govore li ove zapovijedi samo o ljubavi prema Bogu i bližnjemu? Ako ih pažljivo čitamo, vidjet ćemo da one govore o još jednoj ljubavi: ljubavi prema sebi. Ljubi bližnjega svoga – kako? Kao SAMOGA SEBE – kaže nam zapovijed.
U kršćanstvu se često pogrešno naglašava kako je svaka ljubav prema sebi nedopustiva. No, Isus jasno uči kako ljubav prema sebi treba biti mjerilo ljubavi prema bližnjem.
Egoistična, sebična ljubav
Ovdje trebamo naglasiti da egoizam i sebičnost nije ljubav prema sebi o kojoj Isus govori. Egoističan, sebičan čovjek, čovjek, koji je kako mi to znamo reći “pun sebe”, , okrenut samo sebi i svojim vlastitim interesima, on ne vidi drugoga, ne ljubi drugoga. On će prihvatiti drugoga, pretvarati se da nekoga voli, samo onoliko koliko može imati koristi od njega, odnosno prihvatit će one koji će se njemu i njegovom egu diviti. Egoističan i sebičan čovjek svu svoju vrijednost polaže na materijalno koje je i onako propadljivo. On ne brine za svoj karakter, za svoju dušu. Živi za trenutak, za sadašnjost i nerijetko ne bira sredstva da taj trenutak učini sebi što lagodnijim. Ako mu na tome putu drugi smetaju, neće ih štedjeti.
Neprihvaćanje sebe
S druge strane imamo ljude koji ne vole sebe. Nezadovoljni su svojim izgledom, svojim spolom, svojim poslom, svojom obitelji, svojim životom. Sami sebi su muka. Takvi ljudi osim što otežavaju svoj život, otežavaju život i ljudima oko sebe. Oni koji ne prihvaćaju sebe, ne poštuju sebe, ne vole sebe, takvi ne mogu voljeti ni druge. Takvi zavide drugima, ljuti su na druge i nerijetko doista mrze drugoga jer im se čini da su drugi sve ono što oni nisu.
Voljeti sebe jer nas Bog voli
Onaj koji je upoznao ljubav Božju, koji zna da je od Boga voljen, taj voli takvog sebe, prihvaća sebe, poštuje sebe. Psalmist kaže: “Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna” (Psalam 139,14). Stvoreni smo biti voljeni i voljeti. Oni koji sebe vole na takav način, dakle u svjetlu božanske ljubavi, taj će ljubav iskazivati i bližnjima. Iskustvo prihvaćenosti i ljubavi koja dolazi od Boga prema njemu, bit će pokretač prihvaćenosti i ljubavi prema drugome čovjeku.
Ako doista sebe u tome duhu volimo, tada ćemo i danas uživati u ljubavi Božjoj prema nama i tu ljubav zračiti prema drugome čovjeku – prema bližnjemu.
Autor: Biskup Jasmin Milić
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.