I odmah prisili Isus učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila ostisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: “Utvara!” I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: “Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!” Petar prihvati i reče: “Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!” A on mu reče: “Dođi!” I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: “Gospodine, spasi me!” Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: “Malovjerni, zašto si posumnjao?” Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: “Uistinu, ti si Sin Božji!” Mt 14,22-33

Isus brine za čovjeka u konkretnoj potrebi

Isus je, nahranivši 5000 ljudi s pet kruhova i dvije ribice, zapravo sebe otkrio kao onoga koji brine za čovjeka u konkretnoj potrebi. Naravno da u svim njegovim djelima prema čovjeku, Isus daje i duhovnu pouku, no kada susretne čovjeka u potrebi, pruža mu svoju ruku izbavljenja. To vidimo u mnogim Isusovim djelima. Kada liječi, kada podiže iz mrtvih, kada oslobađa od demona, kada hrani gladne… No, nerijetko čovjek zaboravlja iskustva koja je imao s Gospodinom ranije te u nekim novim životnim izazovima i iskušenjima posumnja u Gospodina. Dogodi se da strah nadvlada povjerenje u Boga, no Bog nas ni tada ne ostavlja. Dolazi nam u susret, izbavlja nas i iznova uči kako se u svemu trebamo osloniti na Njega koji ima kontrolu nad svim stvarima.

Pratite nas na fb stranici HORIZONTI VJERE

Učimo se molitvi iz Isusovog primjera

Ostaje dakle Isus još malo s narodom, kako kaže Riječ, dok “otpusti mnoštvo” te nakon napornog dana i rada s ljudima odlazi u osamu na molitvu. Mi često ističemo kako o molitvi puno toga možemo naučiti iz Isusovog primjera. Zato nam valja ovdje malo zastati. Što bismo mi učinili nakon napornoga dana? Možda bismo se kratko pomolili, rekli Isusu “laku noć” i pali u udoban krevet. No Isus se povukao u goru da provede jedno duže vrijeme u samoći i molitvi. Zašto? Pa upravo zato što je bio iscrpljen i što mu je trebalo snage. Molitva nije napor. Molitva je odmor. Molitva je, kako je to znao reći jedan moj kolega, “punjenje duhovnoga akumulatora”. Luther je znao reći: “Danas imam mnogo posla, zato moram mnogo moliti.”

Kad zavlada strah zbog valova

Dok je otpuštao narod, otpustio je i učenike. Poslao ih je da se otisnu na drugu obalu. Trebaju ići dalje, u Betsaidu u Kafarnaum. Trebaju se učiti biti i sami i imati povjerenja da će Isus doći za njima. Na tome putu prema drugoj obali nije lako. Bude i mirnog mora, ali bude i vjetra, pa malo većeg vjetra, bude bure pa i visokih valova. Koliko god da su učenici bili iskusni ribari i znali baratati lađicom, u određenim situacijama je prisutna i zabrinutost i strah. Sjetimo se one zgode kada je Isus spavao na lađici u vrijeme velike bure ((Marko 4,36-41). Spopao ih je strah ali i ljutnja prema Isusu. Prigovaraju mu: ‘Učitelju, tebe se ništa ne tiče što mi ginemo?’Tako je i na našem životnom putu. I on je obilježen i vjetrovima, valovima, burama… Nije uvijek more mirno, a možemo reći da su vrlo rijetki trenutci kada je mirno.

Bog je tu i kada nam se čini da je daleko

Kada su se već možda učenici zabrinuli evo Isusa, ide im u susret. Hoda po vodi, usred bure, vjetrova i valova. Možda su se baš u tome trenutku pitali zašto sad Isus nije s njima, možda su gunđali i iskazivali nepovjerenje prema njemu. No, kada je najteže i kada su bili uvjereni da je on daleko od njih, Isus im dolazi. U vjetrovima koji nas šibaju, u burama valovima našega života i nama se može dogoditi da se upitamo: “Gdje si Bože?”.  To je osjećaj očaja, možda i ljutnje na Boga, ali i duboka molitva srca koja Boga treba i koja ga priziva.

A Bog je tu. U najvećim olujama on je tu a mi ga ne prepoznajemo. Počesto mislimo da nam se samo čini kako Boga ima (da je nekakva utvara, percepcija našega uma) i da nas velike nevolje kroz koje prolazimo uvjeravaju kako Boga zapravo nema, da je on samo plod mašte, ili ako ga i ima da je nezainteresiran za naše nevolje, da je daleko, da je odsutan.

„Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!”

No u našoj nevjeri ili sumnji, Bog po Kristu dolazi k nama i kaže nam: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“.

“Hrabro samo”. Krist se učenicima otkriva kao Bog. Koliko je puta u Starome zavjetu Bog uputio ove riječi svome narodu: „budite hrabri, budite odvažni…“ Bitka je Njegova, pa i ona naša svakodnevna bitka koja nas pokušava poraziti, onesposobiti, dovesti do pomanjka vjere u Njega. No, Krist nas ohrabruje, hrabri i snaži. I to nisu samo riječi, jer nas Bog po Duhu svetome doista osposobljava za pobjedu.

„Ja sam“. To su riječi kojima Krist sebe otkriva kao Boga koji se otkrio: „Ja sam koji jesam“ Mojsiju. Krist je Bog. A njegovo ime upravo govori da je On Bog Spasitelj: „Jahve spašava“.

“Ne bojte se!” Ovo je zapravo i zapovijed, i to najviše puta izgovorena zapovijed u Bibliji.

Petar traži dokaz – čudo za sebe

Petar vidi više nego drugi, prepoznaje bolje, ali je njegova vjera i dalje sumnjičava. On traži dokaz, a dokaz je da Krist nešto učini za njega. Koliko puta smo sreli ljude koji kažu: „Ako Bog učini (ovo ili ono) za mene, ja ću ga vjerovati“. Mnogi su to rekli i Isusu nakon što je nahranio 5000 ljudi.  “Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo?” (Ivan 6, 30).

Udovoljit će Isus Petrovoj zamolbi. Zna dobro Isus Petra, zna sve njegove mane i vrline. Poznata mu je njegova brzopletost i potreba za isticanjem. Želio se često pokazati i bolji od drugih učenika. A hodanje po vodi će biti jedinstven detalj u njegovoj biografiji. On i Isus. Može li još netko hodati po vodi?

Petar hoda po vodi – dok gleda u Isusa

Izlazi Petar iz lađice i kreće prema Isusu. Koliko je u njemu bilo ponosa, koliko potrebe da ga drugi apostoli vide kako je on „bolji od njih“. I sve ide kako treba dok su Petrove oči usmjerene prema Isusu. On vidi njega i hrabro korača prema njemu. Uspio je! Uspio je što niti jednom smrtniku nije. No, to je zapravo bio Petrov problem. U tome činu on je vodio svoju snagu, svoje mogućnosti.

Pratite nas na instagramu

Petar tone – kada skreće pogled s Isusa

Problem nastaje kada Petar skreće pogled s Isusa. Uplašio ga je vjetar, valovi morski… Umjesto u Krista, pogledao je u njih. Krist, utjelovljeni Bog, vladar vjetrova i oluja je pred njim, ali on ipak gleda na okolnosti umjesto na onoga koji ima vlast nad svime i kontrolu u  svim okolnostima. A kada skrenemo pogled s Krista i vjerujemo da će nas životne okolnosti ugroziti, vrlo je lako potonuti.  Zato je važno da naš pogled uvijek bude usmjeren na Krista. Što veća bura, to jasniji pogled na našega Gospodina. Jošafat je rekao, gledajući silnu vojsku pred sobom: “Jer u nas nema sile prema tome veliku mnoštvu koje dolazi na nas, niti mi znamo što da radimo, nego su nam oči uprte u te.’” (2. Ljetopisa 20, 12). To treba biti molitva i stav u svakoj našoj životnoj situaciji.

Isus izbavlja od potonuća

“Gospodine, spasi me”. Shvaća Petar da ne može sam. Ipak je u pogibelji I treba mu Spasitelj. I to se uvijek događa u iskrenom susretu grješnika sa Svetim Bogom. Jedino što pred njim možemo jest priznati svu našu bijedu I reći mu: “Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji smiluj se meni grješniku”. Krist ga ne ostavlja da potone. Neće niti nas. Prići će, uzet će nas za ruku kao što je to učinio s Petrom. I nastavit ćemo hodati po vodi, ali ovoga puta uz Isusa koji nas drži za ruku.

Petar je želio ispasti “faca”. Očekivao je da će Isus biti zadivljen njegovim činom, njegovom vjerom, no umjesto toga Isus ga kori: “Malovjerni, zašto si posumnjao”.

Vjera je povjerenje u Boga

Vjera je puno vise od naše religijske pripadnosti, vjerovanja u kršćanske istine, kršćanske dogme. Vjera je potpuno pouzdanje u Boga. Zato će Isus reći nekim ljudima koji su pokazali veliku vjeru: “Vjera te tvoja spasila”. Nas spašava naša vjera, naše pouzdanje u Boga, naše povjerenje, oslanjanje na Njega.

Bog je u nevolji vidljiv

Nakon svega učenici su  prepoznali Isusa. Prepoznali su ga u  buri, u Petrovoj nevjeri, u vlastitoj slabosti i strahu. Poklonili su mu se i priznali ga za Sina Božjega.

Blagoslov je spoznati Boga u burama života. Job, veliki patnik, tek nakon svega što je prošao, Job govori Bogu  „Po čuvenju tek poznavah te dosada…” ali nakon svih nevolja on kliče: “…ali sada te oči moje vidješe“ (Job 42,5).

Gledajmo na Krista

Otvor na Noinoj arci bio je gore. Pogled je trebao biti usmjeren na nebo odnosno na Boga a ne na okolnosti oko njih.  Tako i naš pogled neka uvijek bude usmjeren na Krista, bez obzira na vjetrove, bure i valove oko nas koje na moru našega života ne možemo izbjeći. I tada ćemo sigurno doći do druge obale, kao pobjednici. Amen.

Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.

Video snimak propovijedi: