Nastavljamo razmatrati Davidov grijeh i njegove posljedice. U prvome smo dijelu razmatrali pojavu grješnih namisli u Davidovom srcu, rađanje i razvoj njegovog velikog grijeha.

Pročitajte prvi dio: BOŽJI JE POMAZANIK ZGRJEŠIO

DAVIDOV GRIJEH – POKAJANJE I OPROŠTENJE

Davidova spremnost osuditi druge

„Jahve posla proroka Natana k Davidu. On uđe k njemu i reče mu: U nekom gradu živjela dva čovjeka, jedan bogat, a drugi siromašan. Bogati imaše ovaca i goveda u obilju. A siromašan nemaše ništa osim jedne jedine ovčice koju bijaše kupio. Hranio ju je i ona je rasla kraj njega i s njegovom djecom; jela je od njegova zalogaja, pila iz njegove čaše; spavala je na njegovom krilu; bila mu je kao kći. I dođe putnik k bogatom čovjeku, a njemu bilo žao uzeti od svojih ovaca ili goveda da zgotovi gostu koji mu je došao. On ukrade ovčicu siromaha i zgotovi je za svog pohodnika. Tada David planu žestokim gnjevom na toga čovjeka i reče Natanu: ‘Živoga mi Jahve, smrt je zaslužio čovjek koji je to učinio! Četverostruko će naknaditi ovcu zato što je učinio to djelo i što nije znao milosrđa.’„(2 Samuelova 12, 1-6)

David odlično zna kako treba osuditi grijeh kojega je netko drugi počinio. On u Natanovoj priči ne prepoznaje sebe. Bijesan i ljut na ovakvog zlog čovjeka i pozivajući se na Boga, presuđuje takvom grješniku smatrajući da je i smrt zaslužio i da treba četverostruko nadoknaditi štetu.

Isus je jednom prilikom rekao: „Što imaš gledati trn u oku brata svoga, a brvna u oku svome ne zapažaš?“ (Matej 7,3). I upravo je to „brvno“ (veliko deblo, greda) mnogima je zapravo „najbolje povećalo“ za otkrivanje truna u očima drugih. Naš grijeh zapravo želimo pokriti traženjem i kritiziranjem grijeha kod drugih. Usput, to je glavni razlog zašto smo skloni ogovaranju, diskreditaciji drugih i sl. Mislimo da što više druge unizimo, umanjimo, prikažemo ih kao grješnike, time će naš grijeh, naše mane i slabosti biti manje vidljive.

Vidi i ovo: Molitva pokajanja

David je ljut i propisuje kaznu za bogatog kradljivca ovčice. Mi znamo kako treba s grješnicima. „Ma ja bih njemu ..“, Njega treba…“ i onda krenemo nabrajati što taj grješnik sve zaslužuje.
Osuđivanje drugih je zapravo bijeg od vlastite krivice.

Suočavanje s vlastitom krivicom

Natan je u ovome slučaju glasnik, dakle glas Božji. On Davidu direktno ukazuje na njegov konkretni grijeh: „Ti si taj čovjek“ (2 Samueova 12, 7). Drugim riječima, Natan mu kaže: „Davide, kralju moj, ti si surovi ubojica!“. Natanu je trebalo hrabrosti to reći kralju. No, hrabrost je bila karakteristika proroka, glasnika Božjih. Oni su bili „živa riječ Gospodnja“.

Vidi i ovo: Što možemo naučiti iz Davidovog života?

Svaki puta kada nas Bog suočava s vlastitom krivicom, s konkretnim grijehom, na djelu je proces milosti. Na nama je hoćemo li ustrajati u našem grijehu ili ga priznati kako bi zadobili Božje milosrđe.

Pokajanje

David je razotkriven pred prorokom, a zapravo je razotkriven pred Bogom. Kad nas Bog suoči s našim grijehom „razotkrije“ pred njim, najbolje što možemo učiniti jest da se iskreno pokajemo i priznamo svoju krivicu. David je to učinio. „Sagriješio sam protiv Jahve“ (2 Samuelova 12, 13).

Vidi i ovo: Kakvo nam je pokajanje potrebno?

On je mogao dati pogubiti Natana i nitko ne bi znao za ovaj razgovor. No, on se kaje. Shvaća da je njegov grijeh puno ozbiljniji od onoga što je učinio drugim ljudima. On je sagriješio „protiv Gospodina“!

Pisac poslanice Hebrejima govori: „Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakoga dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca. I nema stvorenja sakrivena pred njim. Naprotiv, sve je golo i otkriveno očima onoga komu moramo dati račun.“ (Hebrejima 4, 12-13)

David je do sada potiskivao krivnju. No, Riječ je duboko prodrla do njegovog srca. „Prešutjeti sam htio, al kosti mi klonuše od neprestana jecanja…“ (Psalam 32 3). Sada se kaje i priznaje „Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah“ (Psalam 32, 5).

Oproštenje

Nakon pokajanja dolazi do oproštenja. „Rekoh ‘priznat ću Jahvi prijestup svoj’ i ti si mi krivnju grijeha oprostio“ (Psalam 32, 5).

Mnogi potiskuju krivnju jer ne razumiju Božje prihvaćanje (nekada je za to kriva i vjerska sredina koja ne pruža čovjeku nadu u Božje milosrđe već mu nameće samo osudu). Onaj koji razumije Božje prihvaćanje i koji vjeruje Bogu i u njegovo praštanje, oslobađa se kroz priznanje krivnje.

David će spoznati što znači Božje oproštenje. I zato će i uskliknuti: „Blažen onaj kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven.“ (Psalam 32, 1). Svoje pokajanje, kao svojevrsnu ispovjednu molitvu, David će izreći u Psalmu 51.

I zlo učinjeno s naše strane služi da

• bolje spoznamo Boga,
• da spoznamo njegovo prihvaćanje koje nema granica,
• spoznamo kako je Njegova ljubav veća od naše krivice.

Jedino čovjek koji je smogao snage i hrabrosti priznati svoju krivicu, može uistinu prihvatiti sebe i naći onaj mir koji svijet ne može dati niti ga oduzeti.

Nastavit će se…

Autor: Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.