ZNATE LI KOJI JE SIGURAN ZNAK PRAVOG KRŠĆANINA?

Od trenutka čim se pojavi život i stvarnost u vezi s njihovom vjerom, oni mole. Upravo kao što je disanje prvi znak života djeteta kad se rodi na svijet, tako je i molitva prvi znak muškarca i žene kad se nanovo rode.

Ovo je jedan od značajnih znakova svih izabranika Božjih: “Oni dan i noć vape prema njemu” (Luka 18:7). Duh Sveti koji ih čini novim stvorenjima, stvara u njima spoznaju posinjenja te čini da viču: “Abba, Oče” (Rim 8:15). Gospodin Isus koji ih oživljava, daje im glas i jezik te kaže: “Ne budi više nijem.” Bog nema nijemu djecu. Kao što je dio nove djetetove prirode da plače, tako je i njihove da mole. Oni vide svoju potrebu za milošću i milosrđem. Osjećaju svoju prazninu i slabost. Ne mogu činiti drugačije nego što čine. Oni moraju moliti.
**
Ne poričem da čovjek može moliti bez srca i bez iskrenosti. Ni na trenutak ne mislim reći da puka činjenica da ljudi mole dokazuje sve o njihovoj duši. Kao i u svakom drugom vidu vjere, tako i u tome mogu biti nazočni prijevara i licemjerje. Ali ovo jedno kažem: nemoljenje je jasan dokaz da ljudi još nisu pravi kršćani. Oni ne mogu stvarno osjetiti svoje grijehe. Ne mogu ljubiti Boga. Ne mogu osjetiti da su Kristovi dužnici. Ne mogu čeznuti za svetošću. Ne mogu željeti nebo. Tek se trebaju nanovo roditi. Tek trebaju postati nova stvorenja. Mogu se hvalisati izborom, milošću, vjerom, nadom i spoznajom te varati neuke ljude. Ali možete biti sasvim sigurni da je sve to uzaludan govor ako ne mole.

Nadalje, kažem da je od svih dokaza stvarnoga djela Duha navika iskrene osobne molitve jedan od dokaza koji najviše zadovoljava. Netko može propovijedati iz lažnih motiva. Netko može pisati knjige, održavati dobre govore i biti revan u dobrim djelima, a ipak biti Juda Iskariotski. Ali ako nije iskren, čovjek rijetko odlazi u svoju klijet i tamo u tajnosti izlijeva svoju dušu pred Bogom.

Sam Gospodin stavio je svoj pečat na molitvu kao najbolji dokaz obraćenja. Kad je Savlu u Damasku poslao Ananiju, nije mu dao drugi dokaz promjene njegova srca od ovoga: “On je upravo u molitvi” (Djela 9:11).

Znam da se mnogo može događati u umovima ljudi prije nego su dovedeni k molitvi. Mogu imati mnoga osvjedočenja, želje, čežnje, osjećaje, namjere, odluke, nade i strahove. Ali sve te stvari vrlo su nesigurni dokazi. Oni se mogu naći i u bezbožnim ljudima i često ne znače ništa. U mnogo slučajeva ne traju dulje od jutarnjeg oblaka i rose koja nestaje. Stvarno iskrena molitva, koja dolazi iz slomljena i skrušena duha, vrijedna je koliko i sve te stvari zajedno.

Znam da Duh Sveti koji poziva grešnike s njihovih zlih putova u mnogo ih slučajeva malo-pomalo vodi do upoznavanja s Kristom. Ali oko čovjeka može suditi jedino onako kako vidi. Ne mogu nikoga nazvati opravdanim dok ne vjeruje. Ne usuđujem se reći da netko vjeruje ako ne moli. Ne mogu razumjeti nijemu vjeru. Prvi čin vjere bit će govorenje Bogu.

Vjera je duši ono što je život tijelu. Molitva je vjeri što je disanje tijelu. Kako netko može živjeti, a ne disati, izvan je mog shvaćanja. A i kako netko može vjerovati, a ne moliti, isto je tako izvan moga shvaćanja.

Nikada se ne iznenadite ako čujete propovjednike evanđelja da se mnogo bave važnošću molitve. To je ono što vam žele prenijeti. Žele znati molite li. Vaši pogledi na nauku mogu biti ispravni. Vaša ljubav prema vjerskom pokretu može biti topla i nepogrešiva. No ipak to ne mora biti ništa više od znanja u glavi i odanosti crkvi. Mi želimo znati jeste li stvarno upoznati s prijestoljem milosti i možete li govoriti Bogu kao što govorite o Bogu.